Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Dušan Kostić - Zvijezde i čovjek u samici
Španiji 1936
Noćas
u krošnjama jablana možda
zvijezde gore.
Ja ne znam — al’ osjećam da oganj
njihov na kuće pada, na srca, ma ruke,
na oči koje zbore.
Pred mojom rešetkom koraci
i blijesak noža.
Ja zvijezde aprilske ne vidim,
al’ osjećam da se s njih stače
otsjaj daleke krvi.
Daleko
kraj mora —
i noćas,
i juče i sjutra
ljudima sa suncem u grudima,
ljudi sa buntom u očima,
kao gora
padaju,
padaju,
padaju.
A ja sam mlad, a ja sam sputan,
ja sam sam.
Ti teški koraci što se lome sve istom stazom,
ti mokri zeleni zidovi,
u kasne ure
prituljeni mukli ljudski krikovi;
— je li to moja mladost,
moji purpurni snovi?
Noćas se drugovi bore, a ja sam daleko
(iz ruku im pada sjeme za suncem natopljen dan),
noćas zvijezde gore
krvlju —
ljudskom krvlju! —
a ja ih ne vidim, a ja sam zakopan.
O proklete ruke što me k’o mora stežu,
proklete krvave ruke što me za rešetke vežu!
Ja sam sam,
sputan,
nemoćan.
Zatvaram oči i u noć mi se ovu čini:
eto me, drugovi, eto,
pusta je moja ćelija daleki brod na pučini!
