Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Branko Ćopić - Zašto smo rušili
Ljutit stari čiča Pane,
kori naše partizane:
»Junaci su svi bez mane
i poznati na sve strane,
jure Švabe,
sve se puše,
samo.
brajko,
mnogo ruše.
Prekopaše ceste naše
i sve pruge potrgaše.
Pod mostove
mine meću,
kamione
s puta skreću,
vozovi nam
uvis lijeću.
E, baš imam hudu sreću.
Sad bez pruge
i bez voza,
idem pješke
kao koza.
Za puteve
manje-više,
al rudnike porušiše,
i fabrike,
i centrale.
Kod njih,
bogme,
nema šale,
opasno je gdje navale.
Pokvariše elektriku
pa ja na njih
digoh viku,
jer mi prave
nepriliku:
hodam,
pipam
sve po mraku,
tražim svoju staru baku.
Ko da voli vojsku taku!«
Čuo to partizan Sava,
mudra glava
kao da je doktor prava.
Baš se mnogo ne veseli
što to čiča Pane veli,
i u sebi
sve se smije,
vidi:
čiča rđav nije,
ali slabo razumije.
Uze zato borac Sava
da starini objašnjava.
»Sijedi starče,
bijela zimo,
ne čudi se što rušimo.
Kad bi bila cijela pruga,
snašla bi nas teška tuga:
začas bi nam,
starče mio,
voz oklopni
dojurio
i doveo mrske Švabe
i četnike
pržibabe,
tu bi bilo i ustaša;
planula bi sela naša
i gradovi naši bijeli,
stradao bi narod cijeli.
Žato često
mina gruva,
to partizan
zemlju čuva.
Još smo,
starče,
vrijedni bili
pa smo ceste provalili
i drvećem
zarušili.
Da je cesta cijela sada,
vidio bi
trista jada.
Preko noći,
iznenada,
stigo bi ti na kućište
tenk —
gvozdeno čudovište,
stvorio ga u zgarište.
Ostalo bi pepelište.
Srušili smo i rudnike,
elektrane
i fabrike,
nek se Švabo brže čisti,
nek se ničim ne koristi.
Da je Švabi naša ruda
vidio bi
trista čuda:
stvorila bi hulja ova
pravu goru
od topova
i rijeku
od tenkova,
zemlju bi nam
preplavio,
našim bi nas
gvožđem bio.«
Čiča Panta
oči beči,
partizanske
guta riječi
i neznanje
svoje liječi.
A Sava se ne ustavlja,
već nastavlja:
»Kada jednom,
dragi Pane,
boj prestane
i sloboda sveta svane,
ti će isti borci naši,
bunkeraši,
da stvaraju,
misle,
rade,
dok državu ne izgrade.
Rudnici će
novi nići,
fabrike se
nove dići
i juriće,
bez prestanka,
željeznica —
partizanka
brže nego do ustanka.
Kao što smo borci bili,
Pane mili,
isto ćemo tako znati
i u radu
jurišati,
niko od nas
neće stati.
Kad se svrši borba duga,
sjatiće se
drug do druga,
svaki ratnik biće tada
heroj rada.
Od srca se ote Pani:
"Neka žive partizani!"
