Oni imaju radne ruke, vrijedne, bijele il' crne
ruke žuljave s polja, ranjene iglicama;
srca što misle, oči gdje pogled trne,
bona tjelesa, kršna tjelesa, a idu s nama i s vama.
Prolaze pored grobnica, crkava, sabora, sovjeta, kuća,
idu po polju, po gori, po moru i u visine neba,
i svuda donose želju istoga srca vruća,
i svuda ištu: pravde, slobode, hljeba.
Oni su mali, ali ih ima mnogo.
I oni ne samo žude,
oni rade i trude,
ali ih muče čežnje i mnoge želje lude:
"O što bih htio, kada bih mogo;
o što bih mogo, kada bih htjeo!"
Mnogi je vjekovni uzdah u njinoj grudi sveo
(u uzama žbiri svijetle nade grde);
mnogi se pogled njihov, zadržan, smeo:
blagi i krotki, oni tvrde, tvrde.
Oni znadu: naša će snaga biti oslon praga,
i ufaju se: naše će miške biti polet stuba;
ali što će nama ostati još draga
od zemaljskog blaga,
ako nam nož, kobno, sjaje usred zuba?
Oni kažu: "Mi smo duša zbilje.
Mi dižemo dvore, rušimo Bastilje,
iz nas struji u tvar rumen srca vrela.
Mi bratski volimo željezne mašine,
plamene mašine,
ali da nam iz njih nova snaga sine,
i da svijetla pravda pruži svoju vagu."
Oni idu putem (put vodi uz groblje),
ali ljubav mlade majke, ali mliječne dojke
opet blaže tvrda srca. "Držimo se stojke,
i jednoga dana dići će se roblje
pod zastavom truda."
A za njima, svuda,
slijedi sjena Minotavra.
Kuda će da pline ovo more sile:
neće li da sruši sva igala sile?
Hoće li da digne hrame novih lavra?
Oni imaju radne ruke, vrijedne, bijele il' crne,
ruke žuljave s polja, ranjene iglicama;
srca što misle, oči gdje pogled trne,
trošna tjelesa, krepka tjelesa, a idu s nama i s vama.
Duboki narod, bolan zbog jedne više ljepote,
zbog rada na njivi, zbog berbe, zbog žetve,
buntovan srcem i spolom, željan sjetve,
i mučen žuči tuge žarke note:
Ja ih tako vidim, pune malih jada,
mekane i tvrde, s moći svojih volja,
s voljom svojih moći, težitelje polja,
istinite neimare grada:
Oni s teškom sjenom pred sutone gaze,
i ja slušam: njina noga lupa,
oni idu skupa,
a pod ritmom hoda zvone, zvone staze.