Nad rovom jutro – oblaci kišu nose.
U rovu, preko noći, ljubica procvala.
Spazio je vojnik i sjetio se:
Na rastanku mu seja
Cvijeće dala.
Kao da mu stiže pismo ili slika
Tako ga ganu ljubica ova.
O, prostrana je duša vojnika
Od rodnog praga
Do rova.
I ubra vojnik taj cvijet mali
Što kao metak ljuto rani,
Rastužiše ga proljećni dani,
Vidici u dim zavijani
I frontovi od krvi p`jani.
Od baruta mu tamne ruke,
Od vjetra suhe usne i lice,
Ne skrhaše ga bitke i muke,
Ali ga ganu cvijet ljubičice.
Vojnik je naš čvrstog kova:
Ni smrtno ranjen ne pušta krika.
Prostrana je duša vojnika
Od rodnog praga
Do rova.
