Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Branko Ćopić - Vezilja slobode
Obdan sam prepelica u roju žetelica,
lijet i treperenje razigrano.
Obnoć sam srce na platnu rascvjetano,
čežnja ognjena razgorena
i tiho tugovanje.
Obnoć sam sjetna dragana vezilja...
U noći, uz lampu, vezem sitan vez,
na njemu cvjetovi, grane i ptice sokolovi
i boje raspjevane.
To vezem poklon drugu mitraljescu.
Vezem i pjevam, riječi k’o srebro zvone,
vezem i vidim naše čete, momke neženjene
i vidim bataljone —
ruže u gori razvijene.
Maramu ja sam navezla Rajku proleteru,
nek srce moje uza se ponese,
i na njoj tri cvijeta rumena, od mene blagoslov,
oj, da mu svuda budu otvoreni puti
i da ga Vrbas, ladna voda, ne zanese.
Košulju sam vezla draganu junaku,
na njoj je soko i tanane grane,
grane zvijezdama okićene, —
oj, nek mu bude vidno kad putuje,
nek ima oči sokolove.
Vezem u noći i čekam svitanje,
i čekam zoru rumenu.
Kad svane jutro, vez će oživjeti
u beskraj vez će narasti,
oplešće zemlju k’o grane bršljanove.
Po svijetu će niknuti moji cvjetovi
i poletjeće soko ptica nemirna,
zvijezde će padati k’o kiša srebrna,
a ja ću drhtati — krilo ustreptalo,
pred rojem žetelica
u jutra sunčana prozirna.
I prolaziće vojska junaka i zastava,
trideset momaka će proći iz moga sela,
a ja ću čekati ustreptala i zanesena —
možda će odnekle mahnuti marama bijela
sa moja tri rumena cvijeta okrvavljena.
