Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Mak Dizdar - Težak put
Velikoj djeci
onih koji ostaviše kosti za rođenu zemlju
Koban se opet prizvuk prelijeva preko dolina i brda.
Bezglavo jure opet kroz mrak smoljavi bijela jadna krda.
Tužna su lica naših dalekih sela
tužni razgovori intimnih sijela:
Gažena je zemlja ova od tvrdili konjskih kopita,
harana od krvoločnih Huna
bandita
i Skita.
Krv je natopila rođenu zemlju,
krv je lita.
Utroba kidana starih dolomita.
Jauk je jednom zamukao u modrim gustim šumama
gdje hrastovi stoljetni držahu krune ko prijeteće ruke
ko molitvu skrušenu plavom nebu.
Šuma je jednog dana sjajna sloboda bila.
Pogača težačka crna mliječna i mila.
Blaga ćud bogumila
u teške lance okovala Ropstvo i Muke.
Na arapskim bijesnim konjima
onda su stizali Turci.
Konjanici crni harali su kao vuci
stotine vučjih godina
kad rod i plod nije bio plod
kad rod tvoj je bila tuđa plodina.
Uz sumračja duge i kratite zore
odjezdiše Turci
al naše gore
zaposješe novi vuci.
Divljački urlik civilizacije
na handžar povampireni
vio je ljudska crijeva
ko barbarske pobjede zastave.
Sablja cmo-žuta
sjekla je narodne glave.
Jamak!
Na crnim vješalima Jarnal:
gledao je posljednji put
zavičajne daljine plave.
Narod je opet teško disao. Čvor uza bio krut.
Rana se nanovo trostruko otvorila.
Rana ta čovjeku prevarenom rječito je govorila.
Rana je pekla ispod krpa i tralja.
I kada Princip otrovan i ljut
ispali metak usprkos đavolu i bogu
zavikaše: Za domovinu! Vaterlang! Za cara! Za kralja!
Avaj! Jake su bile tamnice crne
i lanci! Za bose noge oštro je čelično trnje.
Krv se opet na Galiciji i Soči lila,
krv,
jedino znamenje teškog puta
jedina ognjila.
Bilo je opet crno
i crnje
crnje.
Povratak je bio tužan jer majke su u pozadini mrle,
kuće izgorjele, livade se strle.
Od života ostali samo žigovi na čelu i mrlje.
Uzalud žongleri, artisti na konopcu, pjevači iz Kapburžlanda!
Uzalud zvuci jazz-banda!
Grčeviti smijeh fantoma!
Cinizam izujedanih atoma!
Zalud!
Mi znamo kakva je sudbina prošlosti ostavila na nama grijeh,
Mi ga pamtimo, treba da ga svetimo!
I danas mrak hoće da nas opkoli.
Na naša žita, na naš život goli
skakavci oštre srpove iz
Mač — Ne — Ke!
I danas tutanj!
pršti i danas blizu kamen
i gori svijetom velikim plamen.
Je li to raketa na mjesec bačena
sijedog naučnika?
Ili granata
što prašti uz glave nježnih dječaka u Granadi?
Čuj!
Fijuk srca hladi ...
Bombarderi u svojoj utrobi nose eksploziv ljuti.
Ne!
Ne, napaćeni!
Nemoj pokleknuti.
Ne poljubi
neprijatelja zastavu sramnu.
Ne zaboravi staru ljutu ranu!
Nek te ne pogaze kopita
još bjesnijih,
još krvoločnijih Huna
i
Skita...