Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Mirko Banjević - Sutjeska (prvi dio)
1: Znaš li Sujeska gdje je?
Znaš li Sujeska
gdje je?
— Granicom Gore Crne,
buntovne,
nepokorne
zemlje,
snažne su planine lomne
u podnožju načete svome.
Tu
bistri
izvori
biju
ispod granate gore,
iz stijenja Zelengore.
Izmlazao izdanak svijen,
modar iz temelja šiba,
vedar kroz vrleti suče —
to tijesno Sutjeska teče.
U stanac Sutjeska rije,
razbija zelenu grivu
u bijela
i rosna
runa
o kamenje stasitih gora.
Žestinom Sutjeska hrli,
u
ljutu
navire Drinu,
grane uronule grli
ko naše umorne ruke
kada smo brodili njome.
Znaš li Sutjeska
gdje je?
- Nad njom Volujak mrazan
Maglić joj maglena straža
pdje su se do neba peli
nemirni sinovi tvoji,
o,
zemljo,
u vjekovnoj vojni!
Tu su
na konopu
samu,
smetovima, u plimi lednoj,
ranjenike spuštali naše
niz snježnike zamrzlih strana.
Pređi jezera
uvalom
dubokom
zađi,
gdje
proplav ne svine
neba,
gdje
krici orlova jezde
i srne
plašljive
bježe
u špilje
i oblaka pramen.
Stranama opet ćeš zaći,
silazit umoran dugo
i tu ćeš poprište naći.
Sresti ćeš Sutjesku hitru
i vodu upitaj bistru:
zašto je zamućena
bila
i ljetos obojena
rila
kroz gorske spletove žila?
2: Po zbjegu narod se slegnu
Po zbjegu narod se slegnu
I tok je rijeke brži,
ptice su u divljem bjegu.
Sve suvo plamenje prži.
Krug je od vatre žive,
ljuti smo čelik u njemu,
i kršimo sred gole Pive
došljake u gvozdenom šlemu.
Nek oganj sastavi strane!
Druže,
niz obale roni —
ruke
da postanu brane!
Ne daj da prebrode oni!
Pivo, uskipi jedom,
survaj u vale, u pjene,
strojeve
što liticom,
gredom
ledene
uspinju sjene!
3: Ostane teško ranjeni
U marš kolona se slila.
Ranjenu, o, goro zelena,
orlu kad slome se krila,
tren je — vijek vremena.
Drugovi nose u smjeni,
pleći su umorne, svijene.
Ostane teško ranjeni
pod sinjim zglobom stijene.
Momak — krilata snaga,
da nekad krene i gorje,
i svako bojište zna ga,
sad — sjen i slomljen bor je.
Pogledom tužnim te sreta,
tuda kad prolaziš ćutke,
uzima želju od svijeta —
života poslednje vrutke.
4: Most nam srušili prvi
Što su ponori pukli?
Što su strljane
strane?
Što jek čuje se mukli
i cvile slomljene grane?
Most nam srušili prvi
i mi ga dizali
opet.
Most nam slomili drugi
i mi ga gradili
opet.
Most nam skršili treći
i mi —
prelazimo opet.
Ali okitismo
strvlju
zemlju
uzavrelu,
sivu,
ali zamutismo
krvlju
zapjenjenu
rijeku
Pivu.
5: Bez prestanka kolona juri
Bez prestanka kolona juri,
bez riječi, u mučan korak.
I dah je suvlji
uz kam suri
i gutljaj u naporu gorak.
Maglić, podmukli
šanac,
i svaka litica vreba,
svaki su zasuli
klanac
"junkersi" crni s neba.
Sutjesko, vodo studena,
razdvoj talase u noći,
umorna, od ruja rumena,
tu vojska naša će proći!
6: Zakrče kolone razrite staze
Vjetar, oblaci, slutnje.
Svjetlica gorom
plane.
Uvalom
topovi tutnje.
Vojska se niz trošne strane,
u maršu zloputnom,
patnom
— dok noć nad gorama pline —
po putu stočila
blatnom
da rijeku
Sutjesku
mine.
Zakrče kolone teške
točila,
razrite staze.
Ranjeni miču se pješke,
ranjeni na konjima slaze.
A kraj njih — da prođu prije —
pristignu drutovi bojni.
I mrakom nejač se sljije,
i sve..
u red
zamoren
trojni.
7: Drugovi u jurišu pucaju s ruku
Gora je mučala stravom,
zbili se oblaci smutni
i kiša osula mlazom.
Olovo rošavom
dubravom
satrije uzrunjeno lišće
i šiblje
pretvori lazom.
Kakva to jeka jutros
niz obronke nagrnu strme?
I ko to
siječe
virove
Sutjeske
rijeke
brze?
Ko to
probija klance
i krši jetki plamen
kroz mučke busije tvrde?
— To vale
poplave
tamne
razgrću sinovi gora.
To je ustala zemlja —
lakokreta
vojska,
da
s visa
tuđine
skine:
ognjem izgorješe živim
prostrana polja i šume,
i sela naša i kuće.
Sava poletje gorom
ko oluj snažni i hitri.
Sava po busiji mane,
pokosi nalete tamne
i sine proplanak neba.
Drugovi —
Zapeti ljukovi
u jurišu pucaju s ruku
ko s jedrih
jelovih
grana.
Padaju strojevi sivi —
došljaci s dalekih strana.
I naši padaju borci
s posljednjim žarom u oku,
momci —
pokresana
omlad.
8: Sava je jurnuo prvi
Što se zabijeli tamo
u Sutjesci
u mutnoj vodi?
Da li
padaju vali
s kamena
- na kamen hladni?
— To nijesu runasti vali,
no bijelac pov'jene grive,
obalom sedlo mu sinu,
sa njega skočio Sava
u goru —
mrčinu gustu:
— Naprijed, drugovi
moji!
Sava je jurnuo prvi,
na šance navali vrele
i sa njim čeone čete.
9: Niz obronke Sutjeske divlje
Još se kolona
giba...
Slegli se Sutjeskom konji —
ti
živi
mostovi
naši,
da pronesu ranjene, nejač.
Poteče ognjena
plima
i mlazevi
crveni,
gusti
niz obronke
Sutjeske
divlje.
10: Pokri sleđena pjena tijela djece i žena
Što to na uranku jutra
protiče Sutjeska mutna?
— Planina ko da se slila,
tu je prebrodila
sila,
što hrli, u dimu od boja,
na užaren pervaz osoja.
Tu pokri sleđena
pjena
tijela djece
i žena:
sočne
latice
gorske
zahuktali
nosili vali...
Sinoć u zgrušanu
mraku,
dok talasi zloslutno šume,
bolni vrisak se čuje:
— Ne daj, utopih se,
druže!
Armada tuda je prešla,
armada narodna,
silna.
11: U maršu nesanom, dugom
Što
muklo
talasi ječe?
Sumorno
kraj grma stanu,
zagrcnu
i presanu?
— To drugovi gaze
bez gaza,
pretaču na svoja njedra,
pretaču na skut i krilo
valove i sjene grana.
To vojska, na ograšju tmurnu,
vojska nabujala jurnu,
poteče iz jutra rana
u tamu olovnog dana.
Naprijed komandanti sunu,
za njima nizovi
novi.
Tog jutra, u mjesecu junu,
trava se od poloma povi.
Iskidana kolona stiže:
zbjegovi
i borci
ranjeni.
Osamljeni
pušteni
konji
tu vrište
negdje
u gori.
I noć do pomeđe dana
i studeno jutro do podne
s'lazimo...
i grabimo
gore,
u maršu nesanom, dugom.
12: Zdesna vatrena gnijezda su bila
Stranom nad obalom
drugom,
zdesna
do lijeva
krila,
vatrena
gnijezda su bila.
U grmenju, na svakoj koti,
nemušti prilegli Goti
i pribjezi ustaši s njima —
kama sred stuljenog dima.
13: Zbiti ih u klisure sure
Presjeći bijele drumove,
zasjesti okna, humove,
istrgnut šine željeza!
Bez staza,
klanaca, veza,
mostova, prelaza,
skela
— pod pljuskom naših strijela —
zbiti ih u klisure
sure,
da zadnje dokončaju ure!
Neka im i kosti prem'lje
usov namučene zemlje! —
14: Vojska se na Sutjesku sleže
Vojska se na Sutjesku sleže
Talasi — poklani janjci
i lišće se zamagli svježe,
rumenju se skvasiše klanci.
Stabla povijena, vita,
i smreke, i hridine crne —
sve je rov i zamka skrita
gdje jedan na deset ih srne.
I kamen prsne od sile,
a zasjede — te grivne tmole
u željezo i kost se svile.
I četa se rijedi polet.
15: Danas kidisali, druže
Danas kidisali, druže,
iz gore
lisnate
ove,
okupate
jutrom i krvlju.
Danas kidisale, druže,
te
žedne
željezne
hale
iz tamne,
podmukle
vale:
plamove
sipaju modre.
Kad vrhove
osvoje naši,
i četa i bataljon prodre,
kad uhvate puščana grla
i svale niz bukova prla
nesite,
bijesne
ljese —
i jutro raduje se.
Čuješ poklike gromke,
nesustale, grlate momke
u naponu stosrca leta:
— Juriiiš!
Naprijed, Peta!...
I "štuke"
pritisle, druže,
vijući stravičnim
piskom,
nad nama ko ognjevi kruže
i sjure
pomamnim
vriskom:
i grom
na zemlju se svali,
prolom,
provali se gorom —
gvožđe u krvi se kali...
A bukve, borovi, breze,
u kvasno olujaju jutro.
Ranjeni drugovi panu
i mjesto bijela platna —
rukom pritisnu ranu.
Šumo, pred nama širi
prosna, rejava njedra!
16: Pogibe Mizara slavni
Kad prvu busiju minu
naša neuzmakla vojska,
junak sred smrčeve ade
Bojović Dušane pade.
Drugu kad busiju minu
stravom zaognjena vojska,
gdje krv se po kamenju hladi,
skršen je na poviji visu
Lješković Nikola mladi.
I snaga se otrže muška:
nastupiše krila i čela,
grunuše na plamsaje ljute
i vatra opali skute.
Sa granjem i rukom puška
u jedan pokret se splela.
Kad treću busiju minu
gorska
na prosijek vojska
i šanac sa zemljom sravni
kad olovne pljusnuše kiše,
kad čelik, drvo i čovjek
u živi plamen se sliše —
pogibe Mizara slavni.
U maglu zavi se brdo,
junaci ojađeni tugom
u luku pod ranjenom dugom.
Razbismo zglobove okola,
al mnoge klonuše ruke
ponikle iz pojate puke —
jeknuše gore od bola.
17: Traži za nama u hajci
Dok dimi sa iva i tisa
u zamahu baruta sinja,
na vidiku dalekog visa
kolona premiče, linja...
Proplancima kolona stupa,
sjenke vrhovima minu
i mrka zasipa krupa,
munje sijeku planinu.
Srce je uognjena gruda
i mržnja uzavre do bola:
a čovjek da potone..., kuda?
Šta može mišica gola?
— Unakrst puške na nišan!
O, oko, na zemlju ga skini
i lomot gvozdeni stišaj
da zamukne danas u tmini!
Traži za nama u hajci,
prevrće krše i hraste.
Pripiješ se zemlji ko majci
pa opet kolona raste...
18: Još daleki poklik se ori
Ko negdje iz vjekova tamnih
duboko u mrčavi,
gori,
odjekom poigrava bura,
još daleki
poklik se ori...
Još bomba alugom rikne
i cikne
stoglasno puška,
a "šarac" dušmanski
crni
ko gavran podmuklo krikne.
Još se obronjena sila
na juriš u prodoru bije
i planinska grozde se bila
i pramenje vrhove pije.
I gora
uzmućena sva,
od ljudi je lazina pala
gdje su se tabora
dva
na život i nepovrat klala.
19: Mnoga se ugasila luča
Ko se sunovrat slama?
Po mekoj rudini zali
mlazama
uvelim,
crnim,
našu
najedralu
travu,
ruke u ledinu zari.
I kida — zemlji kidiše
što ga je potegla tuda
kuda
ni vran mu kosti
neće pronijeti više!
O,
lasto,
strijelo moja,
nemoj slijetati tamo
na prvi
tijesni
klanac,
nemoj počinuti tamo
na drugi
tijesni
klanac —
tu tuđi
leši su legli!
Stranama poleti gore
gdje samo palo je
gorje,
gdje jele
okršene
stoje,
i tiho čuvaju stražu,
gdje zajedno rude se rane
čovjeka,
cvijeta,
grane,
gdje gusti lom oružja
rasturen kraj ruku leži,
a još slapovi svježi
bujne, prosute krvi
staču se u toplo vrelo —
tu borci, ko hrašće plaho,
umiše vatreno čelo.
Tu ćeš sklopiti krila,
drugove mi pogledaj pale,
i leti,
preleti
vale,
daleko, u daljine,
rodnom
željenom,
kraju,
gdje prvo nikneš iz tmine,
da živi začuju,
znaju:
- Narode! sinovi tvoji
i vlati proliše rumen,
što dugo poprište će bojit
Sutjeskom, u valovlju šume.
U prolomu tamnoga tuča
pali su ko stabla jedra:
mnoga se ugasila luča
za osvanak i jutra vedra.
Drugi dio poeme Sutjeska
