Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Mirko Banjević - Sutjeska (drugi dio)
1: O Sutjesko vodo ledna
O Sutjesko, vodo ledna,
čija vojska nepobjedna
jutros tvoje vale pređe
na njemačke bojne međe?
– To Savina vojska brodi
na Sutjesci hladnoj vodi.
U gori se jele dive:
ko su one munje žive
te njemačka ruše legla
što su crni obruč stegla?
– To Savini borci jezde
zelen gorom ko zvijezde,
te divljačne gone psine
i zasjede lome njine
gdje se ljuta guja svila,
tuđinima krše krila ...
Al cvijeće rosno eno
kao kosom pokošeno.
Zelengoru svija tuga –
tu je pao drug do druga.
Što to vojska sjetno minu
– Žali Savu i družinu.
U borbi su u planini
pali danas gorski džini.
Došaptava grana grani:
probiše se partizani.
2: Sestre, ko će vas previti?
Zašuštale tužno jasike i ive,
satrvene stabljike sočne trave,
utuljene oči vesele, žive
i prosute kose crne i plave.
Spustile se grane — klonula krila,
leptiri pali na trešnje skršene.
Rumen se svježa, zgrušana slila
na uvojke vitice zamršene.
Tu nema
melema —
sniježja bijelog
da se privije
na tvoje rane,
ko što znam, Stano, brižno ti čelo
kada nas vidaše, s bojne poljane.
Oko vas borci — slomljeni javori,
sad kopne, ko snijeg pokraj smreke.
Ko da žeđ toli,
Kad im grlo gori?
0,
Ljubinko,
gdje su riječi meke?
Gdje je lijek, sestre, za naše boli?
Ko će zapisat ime ranjenima,
kad se mlaz i vaše krvi proli
po bijeloj svesci i kamenjima?
Ko će vas previti, kad su odmakli
drugovi u daljinu što se otima?
Hoće li još ikad jutro se caklit,
vrhovi vedrit u vašim očima?
3: Smrt Gorana
Svuda je jama
i pokolj i tama
i rane razrite, jetke,
a jedna ruka nad Srbima, sama,
niže u suzama
retke.
Jedne su bratske
zadrhtale
grudi,
proklele domaći nesoj
dubokim krikom što u srce studi,
a bol je stihove kleso:
žalosne niske,
da i duša svisne
ko lišće kad strese
jesen. —
Sad Goranu grlom, sred gore lisne,
osule se krvave rese.
O,
neka usahne
i ta
šaka
tamna,
što prosu labuđe perje
i to na zemlji,
gdje u pjesmi
J a m a
izli od tuge biserje!
4: Smrt Masleše
Vidjeste li knjigu bijelu
kroz dim i olovo što se prosu?
Glava je klonula na ždrijelu,
gdje breza vita spusti kosu.
Vrh strme strane, kraj Sutjeske,
na pustoj pušci ruke pale,
ko ranjen labud prše sveske
i muklim šumom nekog žale.
Čija je knjiga, sveske, misli?
Posula ih rosa tmurnog dana,
u plam se redovi slova stisli:
"O bratstvu naroda sa Balkana."
Bješe mu riječ krotka
toka.
Danas je Bosna tužna za njim:
tu se ugasio odsjaj oka
i rasuo se u dan-danji.
Snizao se izdan snažna uma
kad
zapad
za gorom zrake sklopi.
Masleša leži pokraj druma. —
Još liju lišćem mlazi topli.
5: Smrt Dušana
Gdje od plama lišće je svelo,
gdje tmuša i osvit se bori,
palo je momačko čelo —
taj mladi mjesec na gori.
I četa
zastala je sjetna
nad momkom plavim što zgazi
zasjedu sred uranka ljetna —
a sad je mrtav na stazi.
I slap mu istopljen toči
po busiji gdje bridi tupe.
U zjenama utihlih oči
sela su pitome župe.
I ta se zalediše usta,
melemnim ne blistaju blistom.
Oj,
Dušane, to gora pusta
prolista jadovnim listom!
6: Smrt Save
Plotun se po dubravi
jekom navi
i dim se rasu iznad bojnog kruga.
Ledena tuga
i bol srcem zavi
i drug za Mizaru pita druga.
Gdje je vatra jurišem grlo žegla,
tu Sava pade. Muk se borjem vije,
nebo se naglo, Zelengora slegla,
da vide čovjeka poslednji sijev.
Junaka žali
i gora i trava,
i tama
zali
vidik cio.
Komandant gvožđu ko da oganj dava,
a trak se topli niz pušku slio.
Planina se kreće puna daha
i rame mu hladi lišćem jove.
Bluzom ogorjeli koluti praha.
Da li snuje
snove —
kuje
bitke nove?
Kraj vode noću, ko šum zrela klasja,
oživi lužje i zatrepte grane,
nad Savom prosuti luk zvijezda zasja
po modrom svodu prije zore rane.
7: Majka našla oči svoje
Majka Ljubica pljaninom se savi,
milujuć stabla i hvoje,
i nađe zvijezdu od svite uz pavit —
našla je oči svoje.
Uze znamenje i tiho mu zbori:
— Želja me od čela mine,
na kojem sijaše, zvijezdo, u gori. —
Rano mi pade, sine!
I srce joj tvrdo bol i nemir tače,
klonuše ruke po skutu,
al' ne pusti suzu, briznula bi jače
u osvetu ledenu, ljutu.
Sahrani Dragana gdje omlazje raste,
gdje humke vječnije traju,
u marš opet stupi na puteve tmaste,
rodnom, opustjelom kraju.
8: Drug u jutro pao
Drug u jutro
pusto
pokraj puta pao,
u kosi mu slijepljen šušanj i zemlja,
slomljena mu puška — a puške mu žao —
i na njoj ruka još se grči spremna.
Nijesmo se peli uz padinu težu,
gdje druga i mrtve zjenice nas prate,
gdje ruke za ruke ko lanac se vežu,
do visa da stignu, skrate
teške sate.
Dok se na nj odranja
usov izmeđ granja,
zrak poslednji pao na tamne mu oči,
pod našim hodom planina se oklanja,
a preko druga sjen vrhova kroči.
Gdje se sniza kamenje i zemlja suva,
kao da drum liju po njegovom tragu,
sad tišina šume neznan ljijes čuva,
u njedra ga svija, upija mu snagu.
9: Iz tame sijevnu vilice
Ako živiš još u izdahu mučnom,
iz tame sijevnu vilice ko osti:
žarom te lizne zvijere učno
i mučki skopa, i grize do kosti.
Vučjaci zlijede ranama ranu
i vuku i reže, u jednom času
zloolutno zaviju i divlje lanu. —
Sada će mašinke po nama zasut!
I potraga opet rije i skube,
da ne bi koji i živi ostali.
Odskoče šapom i oboje zube
tamo razbojem gdje još ima palih.
Dugi ljetni dan, gnjile rane, glad,
piju nas, peku, da srce progori.
Ali ove pasje čeljusti su — jad
od bola ljući i od smrti tori.
10: Tifusar sjedi kraj stuljene vatre
Tifusar sjedi otupljen i nijem
kraj stuljene vatre, pod olovnim zrnjem,
kao da se ništa dogodilo nije —
zuri na proplanak i boriće krnje.
Tu nas put nanese:
— Zašto ovdje čekaš?
On jedva:
— Grijem se.
I oživi za tren.
Uz šumu, ko zelen konac, grmom kleka
vije se
još tanki,
lijeni
dim s vatre...
Na žicu, kroz travu sprovedenu, grune
kolona, kida je.
On blijedi, rudi...
Mi smo izbili. Pred nama, ko grumen
pčela, u šipragu gomila je —
— Ko je tamo?
Misliš: smrt, zasjeda mami,
a to su naši — jato
otkinuto.
Njemu
osamljenu
i drvo i kami
u očima zebu: za nama bi luto.
Kud su naše divizije alugom prošle,
crni se prostrug kao dugi tunel:
stabla oglodana, podrubljene krošnje,
stopa i kopito... i šinjel što trune.
Iskopni tifusar. I trak već se gasi
sa poslednje žiške, kao njegov život.
Na gazu Vrbnice romore nam glasi
u šumu tokova niz kamenje sivo.
11: Tamo je ranjene skrila gora
Gdje je omorika
vojika
svela,
omlađuje se.
I granje jela
mahovinom
zavilo
prijesne
rane.
Narasla bijele
mezgre
kora.
Tamo na šušnju, gdje gavran pane,
tamo je ranjene
skrila gora.
Davno su zamukli
muški
glasi.
Šapat je tajni granja lisna
romore talasi
pod gorskom vlasi
da ne
uznemire
mrtve iz sna.
Tu traži sestra
svoga brata,
po ranom biljegu majka sina,
i sve je zemlja,
sve lišća jata,
sem kosti bijele — prosjaj tmina.
Gdje bješe stegla
gvozdena
sila,
tu još je samo kostur goli,
gdje
na živome
rana gnjila,
gdje se žeđ suva rosom toli,
razjela ih glad i muk smrti
uz hranu gorsku — korijen krti.
12: Tuga grudi steže
Tuga grudi steže:
hoću li vas ikad
vidjeti više,
rodni moji krši?
Sjeta i oblaci, u to jutro svježe,
i zgrčen jad
na dušu se sliše,
bol ko sleđen pljusak vlat mi srca skrši.
Jesu li lišnjaci,
prodoli zelene,
kao kad sam nekad čuvo kroz njih koze?
Ili su im stabla samo mrki traci,
što gledaju mutno prazne kolovoze
niz naše strane, od jeda i pjene?
O, htio bih danas
ljubav dati veću
i proplanku vašem i lipovom hladu,
Sad je crna pljeva nagrnula na vas,
A tamo se možda u poteru kreću
poskoci tuđi u pčelinjem kadu!
U maršu ovom
ruku s gvožđem spajam.
Pucamo...
A tamo
rude pusta cvanja.
S divljim nevremenom, pod nebeskim krovom,
ja se hvatam evo, i bolom odzvanja
svaki korak dalek - od mog zavičaja.
13: Klonemo snom
Ujutro svane:
rosa i trava,
i opet maršuješ:
izvor i trava,
u glad u nogama:
utjeha - trava.
Srijemušo —
travo,
ne kosi ljuta
iznemoglo
tijelo
sa pusta
puta!
Od boje
tvoje
— vlati žnjevane —
ne daj
da
lica
pozelene!
Padneš umoran —
mekša ti trava,
i rana peče —
melem je trava,
klonemo
snom —
na busen glava.
I nas opije
planinsko bilje
i travna postelja
ko okrilje.
14: Vidjeh lik oca i oba brata
Već sav sijed! U njemu vidjeh lik oca,
ali u trenutku željenu i hitnu.
I dok po drveću rosom lišće svitnu,
ko da mi zasu oči trešnje procvat,
suza se zamagli, oblik drugi stvori —
sad su oba brata zajedno u gori.
— Ah, ti si to?... Brdom polako kolona
zamiče, ni tu da zastane duže.
Kao sve u hitnji što je okolo nas,
mi smo dah i riječ.
Gdje bijah pri kosi:
samo da zgrabim torbu i oružje
i produžim ranjen dokle traje duše,
ali su nemoćni svi moji zanosi —
i oni se negdje tu u grlu suše.
A minuti jure,
misli su u vrenju,
najkraći spomeni
u oštrici bola.
željno, dok jek bure
stremi
izokola,
razgovor neki, ko u snoviđenju,
buncala su usta, i žešće i bolje,
da ćemo izići još po zraku dana —
probiti se brzo preko sviju brana,
svijetli će puknut i šuma i polje.
U susretu načas šumor blagih riječi
tugu mi za toplim ognjištem liječi.
I opet u prislon
vratim se pun sjete
ko samotan putnik... I on
uza stranu,
kuda još zalazi osnutak mu čete,
nestade za gorom i otpusti granu.
15: Projezdi Tito na konju
Po ovom
gorskom
kraju,
suvu,
kamenitu,
projezdi Tito
na konju,
konju vilovitu.
Tito je prešao Pivu
i goru zelenu:
mnoge brigade
za njim.
Sutjesku prelazi Tito,
Sutjesku ledenu:
mnoge divizije
za njim.
I Drinu preći će vodu,
Drinu
valovitu,
i vojsku prevesti
Tito,
vojsku silovitu.
16: Trava polegla pod srušenim tijelima
Planino moja, lastave, travne, mile,
jezero
zamagljeno,
sniježni cvijete,
vi ste mi svježinom
zdravlje lile;
mamile
mekotom
umorne čete!
Po tvojoj livadi, s bistrim vrelima,
izgažena trava,
opojna lijeka,
polegla
pod srušenim tijelima,
graktaj ti iskida grane smreka.
Ljubav tu nekad rasla uz uvojke. —
Danas prebrah sumanut
svu
goru
evo:
gdje klonuše prsti moje djevojke
kroz lom zadimljen i kreševo?
Vili se u tebi sokoli, srne.
Što mučiš tako,
planino nijema?
Sada te
gaze
cokule crne,
sin tvoj —
ni tebe
slobodne
nema!
17: Smrt sina jedinca
U snažnu
dahu
naših planina
majka je hranila
radost svoju,
majka je podigla
jedinca sina —
izgubi ga jutros u prvom boju.
U boju za vas, planine — lazi!
O, zemljo, rođena, što dim te ovi!
Kuda se zraka
junaka
razvi? —
Jesu li razbijeni
moji
snovi?
Hoću li opet vunata stada
osuti se tvojim osojem tamnim,
zaigrati po tebi kao nekada
hladnom izvoru, otkosom plamnim?
18: Ko znade odakle krenuše oni
O, oči drage,
stinjene
zjene,
i vi ste planinu gledale
širom,
i vi se radovale
kad trešnja zrene —
sad ste ugašene
nad gorskim virom!
Planino moja,
znaš li
ko ti je
satro vlati,
stravio torje?
Ko sluti
jarke,
divne
povije
momaka
snažnih ko javorje?
Ko znade
odakle
krenuše oni:
iz Crne Gore,
Like,
Srbije,
ili će majka da suze roni
za palim sinom Dalmacije?
Ili će majka da suze roni!...
