Biblioteka Znaci

Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB

Vladimir Popović - Suočenja

I

Tu snijeg, tu vjetar, mraz, tu vijavica
i noć glavinja, obijesna, u hodu.
Doskora nećeš prepoznati lica
drugu ni bratu ni ikom u rodu.

Stvarnost je omča u šakama mraka
i strah pred smakom u zraku bez zraka.

Al ko te pita za život, za vrijeme,
kad misli borca skut matere slute,
kad čežnje borca zavičaju streme?

Noć i mećava isprepleću pute
i vjetar krpe na borcima vije,
hiljadu krpa - zastava iz bitke;
tu vrane glada ispijaju oči,
a hljeb ko dijete, sa stola se smije;
tu studen raste u mačeve britke
da čelo prsne dok lubanju koči.

Je li to vrijeme - bez znaka, bez sata -
avet ii vihor na vihoru ata?

Brigado moja - ii se meni sniva? -
ti u snu hodaš, a snivaš u hodu;
ja riječi čujem; sto usana zbori
o posteljama, o zviježđu na svodu,
o vatri sunca, o ručku na gori.

A glad te muči. Nigdje mrve kruha.
Pravo da kažem - potraje li tako -
u gnjevu bure, u valu tog mraka
i dah će stati, ponestat će zraka.

Tu mraz, tu vjetar, noć, tu vijavica,
snijeg injem veže klasje trepavica;
čas oči zaspe; sad u čaški uha
savija gnijezdo jato lastavica
- to jato bijelo.

O kako je gluha
planina ova, bez duše, bez lica!

Al ko te pita za život, za vrijeme,
kad misli borca skut matere slute,
kad čežnje borca zavičaju streme?

II

Negda sam - s drugom - silazio i ja
u ponor bajta, u bijedu bez kraja
iz koje buna mora da proklija;
negda sam - s drugom - prisluškivo i ja
psima što viju u mjesec dok šija:
stoljetna stvarnost moga zavičaja.

Divlje groznice i poznate kuće:
ujedno stoka i ujedno ljudi
i vječna strava od suše, od tuče,
od ludog boga, od leleka zvona
- a gromor kletve iz tamnice grudi -
i vječna strava od bijesna zakona,
što tu je bio da opako sudi.

I prosto nisam znao da 1’ te volim,
iako s tobom sto me želja veže;
nisam od onih da se krotko molim
s mrmorom riječi - koje vjetar nosi -
da tebi od njih bude samo teže;
i nisam mogo da suzama solim
to slano more što mi dušu steže.
Gdje ste, o suze, da tuzi odolim?

O pusti kraju, moja Bukovico,
ja mišljah da si jedina u svijetu,
a našo sam te na hiljadu mjesta.
Al nije zalud stari guslar srico
pjesme o puku, o borbi, o letu
junaka preko krševa i cesta.

III

Zdravim te, šumo, ljepša od uvojka,
tajno djetinjstva, sanjarijo dana!
Koliko puta, ko mlada djevojka,
kose mi smrsi to pletivo grana.

Luda je nemoć kršila mi ruke
zbog iscijepane košulje, zbog hlača.
Voljena šumo, mržah te od muke,
bezumno tužan i mokar od plača.

Vreo je oganj iz očiju oca
jureći za mnom, smiješan, preko stana,
i veso bijah kad ga za taoca
tuđinac uze - borca odabrana.

IV

Dječače, ludo, što nisi želio
zbog svoje igre vidjeti u smrti?!
A sad te evo - da 1’ si o tom snio? -
s bundžijom ocem na udesnoj crti.

Mećava smiče prtine i pogled;
dok mraz, i vjetar, i noć u planini
i borca smute, Al kurir je dogled
što sja u mraku, ii tako se čini.

V

Ne vidim nigdje ni tornja ni zvona.
Tu sam ja slušo ćuka na zvoniku
- što još me katkad u snovima gonja -
i gledo mrku čempresova sliku.

0 glupo zvono, mrakom zapojeno:
čemu si život pratilo do kraja?!
Ko zna koliko - u smrt saliveno -
ubi junaka poljem okršaja?

Al vidim, tačno, tih i brižan korak
kraj zvečke vrela - korak moje majke,
i njene usne - crtež suv i gorak -
kako me kore ii šapuću bajke.

O pusti dani i smijeha i tuge,
- sjajte u živom vijencu mojih sanja! -
kad srce, prosto, zbog čarobne vuge
hoće da prsne, iz sebe izranja.

VI

Možda se đavo u čovjeku smije
kad zine prošlost iz kolijevke stvari,
i zašto tako krv u želji vrije?
Al neka bude! Nek mećava vari
i luda bura s Velebita bije:
to ja se vraćam u zavičaj stari
s mišlju tko živ je, a kog zemlja krije.

VII

S užem o vratu - što ukraše zvonu -
spazih te, zgranut, na brijestu, kraj sela.
Ni vlati kose pred našu kolonu:
o borbo moja, gdje si me dovela?!

Kako su želje od jave daleko!
Naša je slutnja nož i vitlo golo.
Muči me vidik, muči polje meko,
gdje snijeg i vjetar još igraju kolo.

Oprosti, mila, što s uma te smakoh,
brže od munje no mrak je proguta.
Ja se od smrti pet ljeta ne makoh,
zbog rodne zemlje sto kušah je puta.

Brigada sinu posred bašte vaše,
ko i ti negda: sunce nakon grada.
Tko da nas čeka od rodbine naše:
još dim se puši, čađ po nama pada.

Je li to kazna baš naše brigade
da ugljen miješa, u pepeo da tone?
I zašto baš nju, svu trudnu od nade,
da bičuje muk, mrtvaci da gone?

S užem o vratu - što ukraše zvonu -
spazih te, zgranut, na brijestu, kraj sela.
Ni vlati kose pred našu kolonu:
o borbo moja, gdje si me dovela?!

VIII

Onda se sjetiš, dijete moje, da si
s nejači rasto, s baštama i krajem,
pa vratiš li se - poslije dugih ljeta -
u rodno mjesto, u djetinje gnijezdo,
uzalud kuša da se pogled skrasi
sa starim redom, sa stvarima svijeta.
Izmiče stvarnost: davnu sliku nova
bije i goni, i sumnjom još gasi.
O borbo moja s dragim zavičajem!

O kako li me samo čudno sreta
to mjesto moje, i brijest, i bor, i java.
Prilika tvoja - ne varaj me, zvijezdo! -
sve mi se čini - sijeva drugim sjajem.

A slike vrve, mahom, sa svih strana
da grabe srce, da misao dave:
ugledah jablan, i po sječi grana
prepoznah ruke stoput prokunjene,
a tu, gdje bješe nebo meke trave
sa svirkom vrela -
duh moj - kroz sto rana -
svud vidi samo lude uspomene.
Ni krilo kuće nije više ovo,
što sja u meni iz djetinjih dana,
i opet kuša da mi zbori priče.

»Ne tuguj, druže!«
začuh riječi u sluhu,
riječ nenadanu, ko da soko kliče
nad razbojištem moje davne jave:

»I pjev je drozda ljepši u tvom uhu;
sve je pod suncem od iskona novo:
i smrt je život. Posluhni u duhu
i čut ćeš Danas što iz Juče
niče da Sutra sine u proljetnom ruhu.«

Al ljudske riječi što mi neko šanu,
nikako, brate, da pokriju ranu.

IX

Pse kolje tuga da očajno laju,
i mahnit odzvuk ja čujem nad dolom.
Nema te više, stari zavičaju,
zajedno sa mnom, s igrama i školom.

Al zašto tako - dok snivam o raju -
tu još i sada, na kamenju golom,
psi opet viju, i cvile, i laju?

O sveta urno pepela i mira,
ja dar ti nosim: poklon prve laste
za pashu tvoju!

Oh, evo ti dara,
kakav ti niko još darovo nije:
zalud se čudiš što sloboda raste
iz smrti ljudske, i tvoje, iz gara:
ja dar ti nosim - poklon prve laste.

Spusti u krilo to srce od žara
da svjetla pali, da idole dira.
Grom tužbe tvoje slušah kako pjeva:
rođen u munji ko munja i sijeva.