Zora snijegom svu krajinu bijeli,
kad pod Lapac momci doletjeli –
silni momci u dolinu grada,
pa ljut bojak zametnuli sada.
ne znaš, majko, ko li više vije;
il’ mećava, il’ puščane zmije.
a na čelu kobne bitke ove
vodi Stojan svoje sokolove.
takvog borca nigde bilo nije,
smrt ga gleda – on se na nju smije.
stisnu junak bogaze i pute,
smrtno mete dušmanine ljute.
kad sred boja, a u zoru ranu,
vidjeli smo nadu pokopanu. –
aoj, majko, sokola Stojana –
pade junak od golemih rana.
kad sloboda nasmija se gradu,
mrtvo telo predali smo hladu,
crnoj zemlji, ispod vitih jela,
posred Lapca, posred grada bjela.
plače gora, plače svaka grana,
nema nama Matića Stojana.
/što nam nema Matića Stojana/