Zar da se samo naginješ
Nad nebeski akvarij,
Ne bi li nevidljivom udicom
Uhvatio ribicu zlatnu?
Zar da samo gledaš voćnjake
I varkama obmanjuješ čula;
Slušajući zelene vodoskoke
Voćaka, i drhtureći na studeni šum
Slapa žalosne vrbe?
Zar da rekneš: Neka teče vrijeme,
Zaklopio sam oči, i čujem
Samo ono što dočarava san,
Vidim samo okrugle briješke,
Gdje uvijek jaganjci pasu;
Smiješak očekuje topli zagrljaj tuge,
A žalost blista svijetlim suzama;
Jer znam: sreća je kao srce,
Ne možeš je rascijepati na dvoje.
Ali ako protrneš i zaplačeš
Radi tuđe nevolje, zar nije ona i tvoja?
Ako pobijesniš i vrisneš
Radi tuđeg poniženja, zar nije ono i tvoje?
Ako zavapiš radi tuđe nemoći
Da iskali jad, zar nije osveta tvoja?
Ako je tuđem djetetu zaklana majka
I obješen otac, zar nećeš svisnuti?
Zar nećeš vrisnuti?
Možeš li zatvoriti oči, kada teče vrijeme
Kao krvava rijeka?
Ako katkad i obmaneš čula,
Sanjaj samo osvetnik mač
Koji sja kao sunce!