Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Sad se sjećam Like i Krbave
(narodna pjesma)
Evo prođe dvaest godin’ dana,
Čini mi se kao da sam sanja’;
Tad sam bio u najljepšem cvijetu,
Ne znah mlađan da živim na svijetu.
Sad se sjećam Like i Krbave,
Pamtim borbe i klance krvave;
Hodio sam kroz Kapelu pješke,
Pamtim borbe krvave i teške.
Sanjam rijeke, gore i livare;
I heroje pokraj sebe mlade,
Što j’ junački Kordun odgojio,
Teško j’ reći koj’ je bolji bio.
Sve po izbor, istina je znana,
Sto junaka, hrabrih partizana;
U tu četu hrabrije brđana
I mene je otpremila nana.
Kakvih, druže, tu bješe junaka,
Od Vojnića pa do Međeđaka,
Pa i selo Bukovica cijela
Rodi borce za velika djela.
Sve je srpska porodila majka
I ustaška osudila hajka.
Te brđane volio je svako,
Pa ih nije zaboravit’ lako.
Kad se sjetim čete komandira,
Bol za njime u srce me dira:
Junak Mićo Gaćeša je bio,
Smjelo četu u boj je vodio.
Rodom bješe iz Gaćeša sela,
Malog sela kraj Utinje Vrela.
Malo selo, al’ puno junaka,
Gorostaea, kršnije gorštaka.
Zjača Glišo bješe junak pravi:
Na jurišu kuda nagaravi.
Tu poteku potoci krvavi
Jer taj ne zna da se zaustavi.
Kad se sjetim Mrkonjić Ilije:
Takvog borca na daleko nije,
Koji nije mnogo govorio,
Al’ se uvijek junački borio;
Mrka oka a crnoga brka,
K’o da gledam Mandušića Vuka;
Visok bješe a tanak u pasu,
Mio bješe a junak na glasu;
S njim u četi dva njegova sina,
Sve junaci, gledati j’ milina.
Kad se sjetim Šimulije Zora,
Kršna momka k’o Petrova gora;
Žuta brka a muškije vjeđa,
Taj u boju ne poznaje međa;
Kao jelen koraka je laka,
Nikad džabe ne troši metaka,
Đe pogleda pogoditi mora;
Od glasa mu odjekuje gora.
Do njega je junak, ljuta zmija,
Stojaković mlađani Ilija;
A do njega Radojičić Marko,
Voljesmo ga kao sunce žarko;
Uvijek vedar, duša čete bio,
A o smrti nije ni mislio.
Kad se sjetim Pavlovića Mane
Kog rodiše iste ove strane;
Tih i šutljiv k’o Radonja rijeka,
Al’ u boju ne znade prepreka;
Pa Miloša Mrkonjića — Brke,
Što dušmanu taj zadade trke!
Kad se sjetim Živka Petrovića,
Muške snage, pravog Obilića;
Izrastao kao vita breza,
Sam pograbi teškog mitraljeza,
Sam ga nosi sa kote na kotu
Da dušmanu zadaje strahotu;
On je dika bataljona bio,
Junački je smrti prkosio.
Još se sjećam Bižića Nikole,
Takve, braćo, ne bijaše lole;
Lijepo momče kao vita jela,
Bujne kose a pogleda smjela;
Za njim mnoga uzdahnula cura,
Al’ u boju bješe kao bura
Što pred sobom obara drveće,
Tako bješe kud se Niko kreće.
Sve ih sanjam jer sam s njima bio,
Al’ ko b’ cijelu četu izbrojio
Jer u četi stotina ih bješe,
Sada mrtvi u snu mi se smješe.
Sanjam četu, ide u koloni,
Kao živi preda mnom su oni,
Ali iz sna kad se duša prene,
Teška tuga tad obrva mene.
Pusta želja da san bude java:
Strašna zbilja jade mi zadava.
Sanjam vodu, to su muke teške:
Na vrućini kroz Kapelu pješke,
Sunce grije, a vrućina bije,
Kapi vode u Kapeli nije;
Kapela se digla pod oblake,
Ali bješe muka za junake.
Tada ljetno pojavi se jutro,
Čeka dušman, i trag mu se utro.
Opet borba razgori se ljuta,
Trešti rafal što junake guta.
Zato pišem da bi mlađi znali
Za junake kako su padali,
Da se znade tužna priča ova,
Što nas košta čupanje korova,
Što nas košta željena sloboda
I obrana zemlje i naroda
Od prokletih fašističkih pasa
K’o koljači što stekoše glasa.
Još se sjećam k’o da bješe juče;
Talijanska haubica tuče
I granata pogodi junaka,
Boj s’ nastavlja, al’ zaplaka majka,
Boj se bije, gledam Jezerane,
Pade Mićo, pokosi ga tane,
Al’ njegovo srce u nas bije,
Pa nas dušman pobjedio nije.
I Vaganac gledam kao sada,
I tu Prva bijaše brigada.
Tu stotina drugova nam pade,
Al’ i dušman tu doživi jade.
Ali ko bi bitke izbrojio
I u boju svakom svjedok bio,
Kud su borci kosti posijali,
Za slobodu živote davali.
Ovo piše Grijaković Vlade,
Borac Prve udarne brigade.
Piše ono što upamti jako,
Moju četu sad prebrojim lako.
Živih osta desetina sada,
Pa se ni to ne skupi nikada.
A od tuge ja i pjesmu skratim,
Mrtve pjesmom ne možem da vratim,
Ali dajem što vam mogu dati
Kad u prošlost sanak me povrati
I sjeti me drugova junaka —
Neka im je crna zemlja laka.
I poruka od ratnoga druga,
Da i meni odumine tuga;
Tito nas je dov’o do pobjede,
Fašisti vam na grobu ne sjede,
Vaša djeca novi život grade
I u njima vi živite sade!
(Narodne pjesme Korduna, sakupio i uredio Stanko Opačić-Ćanica, Zagreb: Prosvjeta, 1971, str. 432-436.)