Noć.
Sad kraljuje Tmina,
i ljudi tužno viču u krvavom snu,
a vozovi plaču u maglenoj daljini
kao pseta.
U čaši na stolu crna ruža cvjeta.
Sad kraljuje Tmina
i osjeća se kako gasi svjetlost bijelog boga.
Sablasni poklič vatrogasnog roga
ori,
to đavo kuglu pali,
kugla gori.
I Mir, i Tmina,
i opet jeca kiša.
U žlijebu kaplje voda.
Sada tih po ulicama hoda
Crni Lupež, svih zločina kralj,
a zvono na požar bije
i pada na mozak, kô malj.
Kukavni ljudi u strahu
pred vatrenim vihorom rata
zabijaju čavlima vrata,
kô rake.
O, sada noću Nepoznati Netko
drma i lomi kvake
i crne vješa po kućama barjake.
A za sivog jutra po ulici se tope
krvave stope.