Ispod četinara poput crne zmije,
ledom zavijanog februarskog dana,
mladalackim zanosom namete probija,
Partizanska četa Budove brigade.
Škripa nosila na savijenim leđima,
hladnoća. Led mi se mješa u venama.
- Polako, druže! Rana boli jače,
ranjenik stenje, dok planina ćuti.
Kao crvene ruže, krv ranjenog prijatelja
kap po kap slaže se dubokim štapom.
- Spustimo nosila. Tuga se širi,
kroz crne provalije puste Jahorine.
Čovekovo srce je prestalo da kuca,
Gledamo ga nemo ... Suze su tekle.
I srca riču u pustinji koja zavija:
- Planina, tugo, zašto nam ga uze?
Kovitlajuća oluja. U bjelom omotu
nosila nestaju. Već je sumrak…
A ruže rumene Jahorinom cijelom cvjetaju,
cvjetaju rumene od krvi.
Ispod četinara poput crne zmije,
ledom zavijanog februarskog dana,
mladalackim zanosom namete probija,
Partizanska četa Budove brigade.