Sjeme ove pjesme počelo je u meni da klica
u marš-koloni po jedan, u Petoj ofanzivi.
Prolog je napisan pod vatrom nemačkih haubica
pred raskinutim žičanim mostom na Pivi.
Sto mi je bio kamen. Po njemu je, tresući se, smreka
prosipala zemlju s četinom, čim padne plotun granata.
I konj je kopao nogom, i dirao me gubicom iza vrata,
nestrpljiv, uznemiren: Što sjediš? Šta se čeka?
Tako je prolog napisan. I bude li istrzan i sakat,
i stih umoran, i rime suve i nijeme, –
neka ostane ko zapis, nek se zabilježi ko fakat:
da smo pod topovskom vatrom mislili na poeme.
