Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Branko Ćopić - Priča o šest stotina orača
U proljeće, 1943, šest stotina seljaka iz novskog i prijedorskog sreza probili su se kroz neprijateljske straže zasjede i obradili opustošenu zemlju dubičkog sreza.
Sijači nemili lani su domilili,
izašli iz gvožda i iz betona,
po našim selima i našim njivama
oganj, i smrt, i korov su posijali
sijači iz dubičkog garnizona.
Ej, a sad je proljeće mlako raskvasalo,
u svakoj mi pori diše,
u svakom busu toplinom miriše.
Ko će mi pustu čežnju da utiša?
0j, tugo moja, gdje je britko ralo
i širok molitven zamah sijača,
kad zrnje, pljušti ko proljetna kiša.
Kozaro pitoma, hajdučico lijepa,
što tuđa kuga nije pokupila,
ti si ko melem uza se privila
i u ljut čelik pretopila,
a ja sam zemlja čežnjiva i slijepa,
pa od jednoga do drugog uranka
pištim i zovem djecu bez prestanka.
Kroz noć se miče kolona, a kiša proljetna sipi
i teške gunjeve moči, i kape, i šešire,
iz kola pokislih ručice plugova vire,
dok točak nepodmazan plašljivo cvili i škripi.
Opanak, raskipio, ljepljivo blato mijesi,
promiče žbunje mrko
i nježno šapuće brko:
Potegni još malo življe, riđušo moja rođena,
kraj Dubice nas čeka zemlja neobrađena,
sanja brazde i sjeme, velikim pijanstvom diše,
čujem joj šapat zanesen u šumu ove kiše.
Pod kišom i tminom šesto seljaka orača
na poklonjenje iz kraja idu daleka
i voze sjeme sveto, u njemu bruji klasje
i sniva žarko ljeto,
zemlja ga zamrla žedno ispod Kozare čeka.
Zvijeri za žicom, uši se ćule, treperi raketa blijeda.
Veza, prenesi: »Tišina!«, blizu je njihova zasjeda.
Kolona, šesto plugova, tone u ćutanje mrko
i neko tiho tepa —
to je predvodnik brko.
Oprezno samo, riđuša,
pasji nas nakot iza žica sluša,
i mržnjom kipi iz crnih ždrijela,
kuga mu sjeme dabogda umela.
Uzalud, Švabo, u tamu piljiš,
prije neg svane,
izmaći će ti plugovi i brane,
a ljetos će se zanjihati žita
ko vojska ponosita našeg Tita.
U Knešpolju, pred zemljom siroticom, brko je obasjan stao,
i nisko se zemlji poklonio,
i suzu ubrisao.
Majčice naša, nijema, zaleđena,
iz kraja daleka dohodimo,
znojem seljačkim čudotvornim da tebe oživimo
i zrnom, vječito živim, oplodimo.
Svečan i podmlađen, brko u šake pljuje
i prvu masnu brazdu odvaljuje,
za njim stotine ruku čvrsto ručice stežu
i rala, gluvo i opijeno, u krilo zemlji liježu.
U brazde, kaplja po kaplja, mutan se rosi znoj,
i zemlju osvaja teški orača seljački stroj.
Nad njivom probuđenom vuku se mazglice tanke,
pred oračima, napete i budne, stražare partizanke.
(1944)
Oslobođeno Livanjsko polje u vreme žetve 1942.