Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Branko Ćopić - Priča o izgubljenoj
“Još živiš, možda, a možda umrla si,
al davni kad mi progovore glasi,
tvoje mi ime donesu…”
(Iz češke lirike)
Kao da opet gledam: evo surovih dana…
Rano je proljeće bilo,
a tebe opeče, u suton, poljubac razvigorca
i ruke, sirote dvije, klonuše pusto u krilo;
snena od pupova, nad tobom, tamna se zanjiha grana.
Šapatom tugovanka sa usana ti sleti;
“O, puško, po krvi drugo,
u sto vatara smrtnih sto ti se zakleh puta,
a sad mi oteža desna. O, zar još tinjaš, tugo?
Od proljeća se može i ratnik razboljeti.
Ode mi srce, lasta, za neviđenim danom.
Da li ću dočekati?
Negdje za zadnjim pucnjem, iza poslednjeg dima,
htela bih, ruka u ruci, s draganom neznanim stati
i poćutati malo, u sumrak, pod trešnjom
rascvjetanom…”
I tako za trenutak, pa opet gvozdena java
surovo sanje goni,
prenu se djevojka – ratnik, sinuše oči budno,
komanda – sablja pada: “Po jedan – u koloni!”
Srce se vojnički stegnuto, naredbi pokorava…
Rastali smo se davno. U kojoj ofanzivi?
Već ti ne pamtim lika…
Uminu ratna jeza, smješka se jutro tmuro
i svaki dan mi maše radosno sa vidika,
a tvoja proljetna čežnja i danas u meni živi.
Sad vedre oči vidim u svakom tihom kutku,
to tvoja sreća zrači,
nad poljem pjesma se vine, prepoznam grlo tvoje,
slutim te, blaženo snenu, uveče kad se smrači,
čini se, mineš, ko barjak, na svakom zavijutku.
S tobom na srcu prenem, svako mi jutro sine:
Možda će danas doći?
Ili se opet varam? Nikad te pronaći neću?!
Tražeći oči tvoje, svako ću selo proći,
vidjeću mladosti srećne čitave domovine.
