(crnogorska narodna pjesma)
Sa vrh Koma vila kliče, Na Ivovik sestru viče, Pita vila sa vrh Koma: ,.Je li Šćepan Đ^kić doma?“ S Ivovika vila zbori, I ovako odgovori: „Đukić Šćepan doma nije — Njega crna zemlja krije. Zar ne znadeš velje jade Da drug Šćepan s društvom pade? Osam druga, sve heroja, Pobiše ih braća svoja. Kazaću ti drugarice Ime svijeh osmorice. Jednog jutra, jednog dana, Krenu četa partizana. Za Pipere društvo kreće, Al’ Pipere vidjet’ neće. A na čelu zna se ko je, Heroj Šćepan Đukić to je. Pored njega sivi tiću, Mladi Rade Tomoviću, Pa Vešović s njima Milo, Svoga bratstva desno krilo; Tri sokola, siva tića, To su tri Miloševića: Rajko, Mujo i Jevreme, Takvih više nema pleme, Jedinac je Rajko bio, Svoju kuću ugasio. Pa znaš, vilo sa vrh Koma, Popovića druga Moma? I on ti je tamo pao, Za slobodu život dao; Adžić Desa bješe s njima, Drugarica s drugovima. Al’ ne daše izdajnici, Talijanski plaćenici. Kod zloglasnog sela Ptiča Banda kletih Dujovića, Zasjedu im napravila, Među sobom upustila; Pozvaše ih na predaju, Da oružje svoje daju. Ali Šćepan ne šće stati Ni oružje svoje dati, No zapade iza krša, Al’ krvnička puška brža, Za njim plotun oboriše I teško ga obraniše. Kada ranjen Šćepan pade, Izdajnike trka stade, Da uhvate njega živa, Jednog risa, jednog diva! Šćepan svoju pušku pali I četnika jednog svali, No mu loša sreća bila, Puška mu se zaglavila. Kad je junak to vidio, Od sebe ju odturio. Dvije bombe s pasa trže I upali obje brže, Na svoja ih prsa stavi, I crni ga dim obavi. Bombe srce razdrobiše Al’ Šćepana proslaviše, Jer junački dade rodu Mladi život za slobodu. A ostale prevarili I na vjeru uhvatili; Zvjerski su ih bili, sjekli, I na živi oganj pekli, Dok se muka nagledali, Pa sve redom strijeljali. A kad Desu uhvatiše, Na muke je udariše: Da zasite mržnju pseću, Pod nokte joj igle meću. Svi dadoše život bajni, Ostaviše spomen trajni. Još znadeš li, sestro vilo, U Kolašin šta je bilo? Za slomljeno naše krilo; Za sokola siva tića, Mladog Boška Tomovića, Što je bio student prava, Sad na Brezi u grob spava. Znaš li one stare borce I čestite Crnogorce: Radisava Radevića I Batrića Zečevića, Što za narod život daše I slavom se ovjenčaše. Poznaješ li zor junaka Milošević mladog Branka, U bolnici on je bio, Teške rane liječio; Ubiše ga na postelju, Napraviše žalost velju. Već ne mogu ređat’ više, Izdajnici što pobiše Partizanskih sokolova, Ljevorečkih vitezova; To bi bila priča duga, Ranjenoga srca tuga“. Komska vila tad proplaka Za tom kitom zor junaka, Pa im vjenac slave plete; A braća ih muški svete.
(Savo Orović, ratni dnevnik 1941-1945, Beograd 1972.)