Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Jovo Varagić - Pjesma siromaha
Na svojim plećima nosimo, i krotki i gladni i bijedni,
Zgradu svijeta ovog, i otvrdlih kopamo ruku
Pute uživanja sitih, mi sami uživanja žedni:
Grudi nam očaj raznosi, a srce nevolje tuku,
Ludost vjekova mnogih i čudni usudi slijepi
Naše grudi oštricama svojim ledenim bodu,
Pa ipak vi u toploti sjedite meki i lijepi,
A mi gazimo, gazimo tupo kroz snijeg i vodu.
Mi smo od kamena stesani, srca su naša gore
I duše naše hrastovi o koje vjetrovi biju,
Oko nas smrt se i život vječito, vječito bore,
I mnoge humke živote naše jednoliko kriju;
I dok vi sjedite mirno i tražite smisao smrti,
Krijući brižno od nje oči i puteno tijelo,
Nas dotle izlaže život, dok se manito vrti,
I mi joj svakog dana u oči gledamo smjelo.
Mi sreću stvaramo ljudsku, maha mu ne damo — bolu,
I mi smo hrana svijetu, jezgra njegove srži,
Mišice naše snažne razgrću zemlju golu
Bogatstvo stvaraju ono što vas u sreći drži.
I dok se na znoju našem penjete suncu i nebu,
A oni toplo svjetlo dok šalju samo vama,
Naši se udovi slabi bolno mrznu i zebu
I srca naša i duše ubija vlaga i tama.
Teška je naša pjesma i kao ljudstvo stara
I svaki vijek nosi po zvuk od pjesme naše,
I svaki nosi oblak našega truda i mira,
I silni carevi nekad samo su djelo naše;
Prevrati svijeta mnogi i svi ti udesi slijepi
Samo su korak po korak u našem teškom hodu,
No ipak vi u toploti sjedite meki i lijepi,
A mi gazimo, gazimo tupo kroz snijeg i vodu.