Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Branko Ćopić - Pjesma reke Une
Vječito tako protičem,
godine mutne odnosim,
godine duge krvave,
samotna, divlja, lomim se
i tugu raje pronosim
niz svoje kršne obale.
Ja, Una, rijeka studena,
nemirna kao Krajina,
Krajina, krvava haljina,
mnoge sam jade vidjela.
I ja to znadem najbolje:
raja se često bunila,
teški je sindžir zvonio,
silne su čete hodile,
Unu su rijeku brodile.
A tirani su smrknuto
stezali hladno oružje
i zabrinuto mrmljali:
Krajina glavu podiže
i kmet je zube pokazo,
teško nam vrijeme pristiže.
Mnoge sam čula, vidjela
sinove raje buntovne
i perjanice Krajine.
Oj, stani malo, putniče,
da ti o njima prozborim.
Sjećam se bune bosanske:
Goluba vidjeh Babića
i vidjeh Trivu Bundala,
Čula sam starca Karana
o kome pjesma govori:
Dušmani, bježte zarana,
eto vam popa Karana.
I u to doba daleko
bio je Vaso Pelagić,
učitelj svoga naroda,
zvijezda prerano rođena,
ugasiše je tamnice,
i naše tmine bosanske.
Oj, čuj me, umorni putniče,
sudbina mojih sinova
koji slobodu ljubiše
bila je mračna tamnica,
kolaci kugla, vješala,
bjekstvo u crnu tuđinu
i život zvjeri gonjene.
Sjeti se samo Kočića,
pjesnika tužne Krajine,
Crna ga Kuća poznaje,
i Zenica ga poznaje,
i mnoga druga tamnica...
Tekle su tako godine,
dok nisu došli ratovi
i čudno doba poratno.
Kralja smo, kažu, dobili,
ustav, gumene kuglice,
po selu mnoge kasarne,
i to se zvalo sloboda.
(O, tiše samo, putniče, .
jer mi iz divlje Krajine
još se plašimo žandara
i još se sjećamo kunđaka.)
I najzad — slika posljednja:
žalosna trula država,
izdaja, vojska tuđinska
i teška mora ustaška,
niz vode plove leševi.
I sad nek znadeš, putniče,
to mi je prošlost krvava.
A sad sam, evo, vesela,
slobodno pljuskam, protičem,
buntovnu pjesmu popijevam,
svoj divlji ponos ističem.
Novi se danak rodio,
narod je ropstvo zbacio.
Prislušaj, samo, putniče,
čuješ li gore karabin,
čuješ li bombe, mitraljez,
to sad govori partizan,
slobodne mi Krajine sin.
A s lijeve strane, čuješ li?
I to je, druže, karabin,
i to je pjesma slobode,
to naša smjela Banija
slobode barjak razvija.
S desne mi strane Krajina
s lijeve mi strane Banija,
ruke su bratski pružile
preko mog krila zelenog,
tu se podižu mostovi
od novog, druže, čelika
u teškoj borbi kaljenog.
Zato sad hučim veselo
ja, Una, voda zelena,
jer s mojih kršnih obala
gromko se javlja sloboda;
stoljećima je čekana
i stoljećima pjevana,
a sad se javlja iz gore,
nose je ruke otvrdle
prezrenog radnog naroda.
Živila nova sloboda!
(1943)