Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
August Cesarec - Pjesma o crvenoj zvijezdi
Noć je. I psi u gradu laju
tragajuć možda staze mrtvačke.
Ko svijetlih misli roj nebom tumaraju zvijezde.
I kola mrtvačka i mrtvaci u njima,
bijedni životom pregaženi leševi,
i lavež skitnica
tiho jecaju u noći. A zvijezde, jato svijetlih misli
tumaraju nebeskim baštama.
Crna, krvlju i bolom čovječjim otrovana noć vremena našega,
ko crna poseže mišica da zdere sve guste zavjese oblačne
sa zore čovječjeg smijeha i radosti
i o kolut da udari ljubavi sunčane i zanosne.
O, u crnoj i krvlju i bolom čovječjim otrovanoj noći toj
ja o crvenoj sanjam zvijezdi,
o Zvijezdi što je prosjala na Istoku,
otkud od praiskona svi mlazevi svjetla čovječjeg
u noć gorke povijesti naše dolažahu.
Ja sanjam o zvijezdi crvenoj
što u kometskom sjaju na svu noć našu tužnu, tragičnu
navještaj velikog stvaranja
i oslobođenja velikog,
slutnju visokog prijelaza preko svih jazova, bijede i nesreće
sve jače i jače baca.
Ja zazivam crvenu zvijezdu sa istoka
što za dušmane je moje sablast zloguka,
ja zazivam kometski plamen njen
da sve nas ozari mogućnošću rada svemoćnog.
U crnoj, krvlju i bolom čovječjim otrovanoj noći našeg vremena
ko barjak Prvog maja ja sanjam o zvijezdi crvenoj,
o Zvijezdi što iz stepena se posljednjeg na stepen prvi podigla
i svima je već vidljiva,
zvjezdarnice su suvišne, iz kolibe, iz fabrike, iz mračne ulice
svim je već vidljiva i jednima je strah - drugima je nada.
O Zvijezdi sanjam crvenoj što ko navještaj se sunca podigla
na onoj istoj strani oduvijek otkud su vjere sve velike
u tužne noći povijesti naše u mlazevima toplim padale;
sanjam o njoj, vidim je, vjerujem u nju -
u Zvijezdu crvenu što digla se na Istoku
pada u sjaju kometskom na svu noć našu tužnu, tragičnu,
zemaljsku, evropsku, balkansku.
Ja čujem šum i svijetli uzmah njen,
i talim na njenu plamenu olovne bolove moje,
bolove čovjeka, rođena u zlu.
Ja čujem poklik njen i pjevam pjesmom njena zanosa.
I ja je zazivam, zazivam zvijezdu crvenu s istoka,
repaču svjetla objavnu,
što jednima je strah, a drugima je nada,
i ko pala usijana.čitavu zemlju siječe na dva talasa,
ko vatren nož čireve i rane organizma društvenog secira, pali,
sažiže.
Ja zazivam plamen njen,
što u slutnji prijelaza visoko preko jazova svih bijeda, mržnja,
ludosti
navještaj je slobode i stvaranja svečovječjeg,
i zlatne mostove baca do sunca u našim dušama.
