Branko Ćopić - Pjesma mrtvih proletera

… A trinaeste, mračne i kišovite noći, nekoliko desetina krajiških proletera, opkoljenih kod bolnice u planini, pođoše na poslednji juriš protiv deset puta jačeg neprijatelja i junački padoše u neravnoj borbi…
(Po jednom izvještaju)

U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana,
žetva nas čeka i pjesma djevojačka
večernja, sjetna, tijana,
a mi smo pali,druže
palo je žito, mlado,zeleno,proljetna žetva rana
maglene tuge, uz šapat kiše, nad mrtvom pjesmom kruže.

Mrtve su ruke i mrtve puške,
u Smrti se prestrojavamo,
drug je uz druga svog;
a njih je bilo…. a njih je bilo –
deset na jednog.

Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?
Da – mi smo proleteri!

Kad smo od kuće krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brižno šumore:
O, da l’ će da se vrate?
Čekaju starice majke, kaplju besane noći,
i pogled niz drum stražari
glasnik će od nas doći.

Doći će nova mladost,donijeti nove dane
i nastaviće naše pjesme nedopjevane,
u živoj vatri iskovane.
O, od te smo pjesme počeli mi, kroz njih zborimo iz daljina,
poznaće u njima sestra brata,djevojka dragog,
a tužna mati sina.

I dan će slave doći,pobjeda bit će naša,
nestaće divljih zvijeri,
s četama Slobode marširaće tada
i mrtvi proleteri.

Ispraćaj Jurišne čete Proleterskog bataljona Bosanske Krajine iz Podgrmeča u centralnu Bosnu, 1942.