Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Dušan Kostić - Pismo mrtvome ocu
I
Riječi su u meni ko buk gorskog potoka
ili tihi tutanj u mojim sapetim grudima.
Kad oči vape svijetlo a ruke bi da drugu manu -
osjećaš: to zemlja diše nad tobom, to zemlja spava pod pokrovom jesenjeg neba
i šume kraj pustog groblja, kraj tvoga groba, sočni jablani,
u vječnoj tami ne znaš da li to sviću ili umiru dani,
ne vidiš večernje zvijezde, ni mlijeko jutra, ne znaš za mene – tama je gusta.
Znaš li ti kako je dječaku kad mu se ledi smijeh na usnama
-srebrno inje na vrućim dječakovim usnama?
Dvadeset i tri godine duge gledam kako sunce raste i mrije –
al sunce po meni gori, al kiša po meni bije!
Znaš li ti kako je srcu kad u bijedi živi i žudi
kad snijeva vrelinu ognja a oko njega sve više je studi?
Ne, oče, ti ne znaš – ti si bio dijete ali ne kao ja,
ti si živio, oče, ali drukčije nego ja,
nisi osjetio djetinju tugu za svojim dragim, za ocem svojim – kao ja,
nisi trpio žaoke ljute ni bodlje riječi što nemaš oca
kao ja,
i sve, i sve
nisi imao kao ja.
Riječi su u meni kao buk gorskog potoka
ili tihi tutanj ili tiha jeka u mojim sapetim grudima.
Prolaze dani – odmiče jato sivih galebova u brzom lijetu:
dvadeset i tri godine… a ja te oče, ne vidjeh!
U meni danas krvotok gori i vrelo riječi romori
kad trpim, kad osjećam, kad znam
da je već davno po ustima tvojim pala zemlja, mokra i crna, i led je na njima,
da riječi neće oživjeti, niti smijeh zaigrati, ni bljesnuti život u tvojim očima.
O što sam morao da zjenama djetinjim ne vidim tvoga lika
kad je srce moje drhtalo – i danas drhti – od teškog gorućeg krika,
što si morao oče moj, u zemlji dalekoj pasti
kad je trebalo
- voljeti,
- živjeti,
- cvasti…
Sad je jesen, miris zrelih jabuka, ko i prije dvadeset i tri godine
- volim tu jesen, ne volim groblje ni zadah tmule lješine.
Sada je jesen i sunce kaplje niz žuto lišće, sipi blago po umornim rukama;
da li i ti, oče, voliš pjesmu zrijenja – ne studen vječnih noćiju,
da li i ti voliš da te mjesto tame miluje sjaj mojih očiju –
da li i ti, oče?...
II
U veče nad tijelom grada mlako se razlije mjesec
i bljesak lizne širinom dvaju rijeka.
Po leđima željeznih mostova željeznice tutnje, tramvaji,
sirene zovu, sirene prijete i kulja svijetlo žarulja.
Ti tiho kračeš – pjesak pod nogama pršti,
koračaš meko i niko ne čuje tvoj hod, tvoj mrtvački hod.
Pod zemljom si čuo tutanj – misliš: to život ponovo zove.,
to život more je hučno kojim će i mrtve tvoje oči da zaplove –
dižeš se, groblje je gluvo, mračno leglo ostaje za tobom.
¾ „Je li to život tamo što se iza ograde pjeni, što se gradi?
Je li to sunce što u tami svijetli? Ko je to razdrobio sunce u hiljadu sitnih parčadi?“
Ti tiho ideš… Htio bi da nisi među mrtvima,
oči ti ognjem novim blješte, njihov sjaj pada po travi, po pijesku.
Al gle: ograda je pred tobom – željezne opruge i žice,
al gle: na kapiji nijemoj zarđale spiju haubice
i đulad hladna, i cijevi prazne, i stara iskopana granata.
Stojiš – sjenka si duga u mrklome mraku,
nijem si, bez svega, u mraku širiš oglodanu šaku.
Ne smiješ dalje. U tom željezu mrtvom, misliš, snaga se krije
zbog njega u grob si legao i toliko godina te nije.
Za njime život – čuješ – narasta, tutnji, rosi
al to je željezo crno i mrtvo može da pokosi!
Ne vjeruješ mu: jednog jesenjeg dana uz plamenu lomljavu svijeta
mladost je nemirna tvoja, u rovu na mokroj zemlji, kuršumom oduzeta;
ne vjeruješ mu: ta ljuta guja može ponovo da te ubije,
u mrtvom željezu ovom još smrt živi i spije!
… Vračaš se tihov, ne smiješ dalje, života huk je sve dalji,
pred tobom crni se lijeg iz kojeg htio si uteći –
al između živog života i tebe ponor biva sve veći.
Vraćaš se, legao si već i tama je ponovo nad tobom,
ne čuješ život, ne vidiš svijetla ni drhtave zvijezde nad grobom.
A ja u sobi ovoj, sâm sam, nad knjigom, blijeda lica,
i ćutim. Raspinju čežnje. U srcu život se gradi.
Znaš li ti kako je meni kad htio bih da sam ptica,
da budem slobodan ko jablan bijeli na rosnoj mladoj livadi
- al jablan sijeku ko što meso sijeku i u mutnu bacaju rijeku,
al pticu love, rumenu pticu, i svud je oko mene žica!
Znaš li ti kako je meni, kako je svima kad krv se po tijelu rumeni,
a život u nama vrije, a život u nama pjeni!...
O, oče moj neviđeni, neznani,
o, oče moj davno zakopani –
ti ne znaš šta je to u meni kad stanem pred živo nečije oruđe,
kad gledam u moje mlado tijelo koje treba da ne bude moje, da bude tuđe,
kad svud su oko mene žice, kad svud su nad mnom željezne ptice;
ti ne znaš šta to u meni otrovom crnim klobuča
kad neću da mjesto živoga srca imam srce od tuča,
kad neću ko ti da mrtva ustajem iz groba u noć, i u mraku širim šake
i spijem na zemlji mokroj neke prokisle barake!...
(1940)