Borovnica Milošu,
s đinđuvama đilkošu!
Kad ovo primiš pismo,
sigurno ćeš pomisliti, kukolju od kukolja,
evo mi pisamca od znanice puštenice
i u njemu od kovilja pupoljak
i pram od pletenice.
Ili mi je poruka od neke udovice,
od slatkoga jataka:
poslaće mi tri plećke pečenice
od ovce jalovice
i kačicu kajmaka.
Al žalosna ti majka!
Ne bi tebi poslala ni plotovska štenica
dlaku ispod repa,
akamoli ženica pramen od pletenica!
Ni smrdljive trave kukurijeka,
akamoli od spomena kovilje!
Ni mlijeka kobiljeg,
akamoli kajmaka, zdjelaru Borovnica,
i s prasice tovice
plećku suva špeka:
Ovim ti se izdaje živome smrtovnica
od jedinog ovdje sudije:
od zelene do šumske kosovice
što te negdje čeka.
Tebi brzo dodija česta kuruzovnica,
a često ni opuška,
i puška bez oduška,
pa prebježe onome ko svo nam selo iskla
i crvima ostavi i psima,
i podloži slamom te sve nam kuće svitla
u tumbase dima,
pa još glavnjom zaždje i pšenicu u klasu,
i prepelice poplanu sa stanka,
i ječam sprži u vršaju i plastu:
ni pabirak vrapcu nit osta mravu slamka!
Sa skotom skote,
na dlaci živote!
Da joj ko kaza šta je rodila,
mati bi te u potok utopila –
sa njedara,
iz bešike!
Il kad bjesmo dva mala kozara
pa kad brasmo jagode i lješnike,
da je znala, zmija bi te šarka ujela,
kratka repa a krunaste glave,
čegrtuša kad joj dođe suša,
iz mrka bi te klupka copila
među oči, vjeđama u sastave,
gdje od prebola
nikom nema prebolnice trave!
Pa ne bi gladnom sakraj svijeta uljezu
sad bio hitar vodac,
bradat mazgovodac,
što mu vuče plan na ular-povodac
kroz besputne dùmače,
što mu penje gnijezdo mitraljezu
u divokozje vrtače,
u čobansko nam zavjetarje, zalađe,
podno stijene risovače,
gdjeno žedni pismo snijeg neotopac
što ga nikad ne nađe
ni podnevna zraka ilinska,
nit ga ikad noću vilinska
peta tače.
Dva kad brata, u osvetu za svog brata
dva u vodu i u vatru sunovrata,
dva vijora u šinjelu,
kada kući svratiše nakraj našeg zaseoka,
željni sofre, bosioka –
zar bi majku osijedjelu
na ognjištu juče našli krvavoga razdioka
i s rasuta oba oka
po pepelu,
da ostane bez pokopa –
sve pobjeglo, zeljov, pijeto, kućni popac,
mačji mjauk,
osto samo pauk
i ostala u pepelu tvoja stopa!
I zar bi pod jesenkom našom kruškom-kalemom,
gdje djed bi punio starinsku lulu na poklopac
i “silazi” nam vikao prijeteći motkom malenom –
sad našli šubaru i duvankesu djedinu,
a o kruški konopac:
dobra mu kalemka pokrila granom sjedinu.
I zar bi na Hajdučkom Izvoru,
gdje barjak djedovski pobodosmo u ledinu
i kite mu buđave prepustismo razvigoru,
gdje se ščetismo
i ptice kosovice mlijekom pričestismo,
gdje zeleno sveto kosovičino pismo poljubismo
I rekosmo
da ovim nezvanim nećemo dati strancima
ma ni u mrtva usta grobne zemlje grudu –
zar tu si pogancima
baš probro plandište, tu da im budu
slobodni noćaji i slobodni obdanci,
i trpeze sa poklanim janjcima,
s mlijeka ovci, s ruku čobanki,
i –
zar bi iko takvu oznaku,
zvijezdu petozraku,
upiso na tom mjestu neizlječivom,
na čelu ranjeniku tu na Izvoru,
i takvim perom, kamenim sječivom:
žedan, u smrtnom izgoru,
na izvor bio izišo iz bolnice-paprati.
O sine sovuljagin, o mrljinaru golovrati:
Ovih mi žiža i u njima vida!
Da imaš duša koliko imaš vašaka,
i da –
toliko ih jošte izlegu iz zadaka,
i da –
toliko loga pronađeš kod jataka
koliko ti u šubaru
i u bradu đubraru
može stati gnjida,
i da ti lisica dadne svoje brloge,
i struk tanak uvolež,
bodlje jež,
a stonoga noge brzonoge, –
znaj:
iz svake bi to loge
moj čengel izvukao,
i znaj, dobro znaj,
i posljednju ti dušu,
poganušu,
iščupao,
pa psetu dao,
a pseto reklo:
zmiji daj!
Kraj!