Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Vladimir Popović - Partizanka
I
O teško je ići zemljom umirućom,
gdje i sni od tuge kao rane gore.
Zašto ono raste gorkih magla more
i lavež u stopu, ko nad mojom kućom...?
A mećava vari, i na granje golo
vjetar brašno valja, i laje u tmini,
i prtine mrsi... a nama se čini
ubasasmo, lude, u vrzino kolo.
Kako peku ova garišta u nizu
i bespuće tamno bez ljudskoga traga!
Idi, zlato zemlje, i ne tuguj, idi:
kamen ležaj pruža onima bez praga.
Mirišemo barut, i bitka je blizu,
i svjetlost se naša nadaleko vidi.
II
Što li sada snatre ova bića draga?
Je li strepe možda? Ja - u prkos javi -
evo sanjam jutro ovaca na travi
il me na to sili želja zaborava,
a od pjesme moje šuma biva plava,
žubor - nijemi kamen, zvono - tiha draga,
vitka strana - govor, sabor - gora sveta,
bajka - crna zemlja, a anđeo - java.
Al najednom, naglo, ošine me strava:
kuha srce borbe, grmi divlja snaga;
tu - hiljada smrti u jatima lijeta.
Ja promrem od misli, zebnjom razapeta,
da pasti još mogu, nestati bez traga:
i bude mi žao života i svijeta.
III
I dok s puškom ležim, u krvi i blatu,
vidim majku svoju... Što li sanja ona:
mladost moje svadbe, gromku radost zvona
i kolajnu pustu na golubljem vratu?
I dok s tankog prsta sja prsten u zlatu
- u snu joj se čini sunce s nebosklona -
zvuk je sreće prože... Kićena kolona
ide, majko, ide sa momkom na atu?
Al ugledav stvarnost: mokre, gole stijene
doma svog bez krova i bez kćeri njene,
ona cikne, sama, sred bajte, u mraku.
Prisne mi se tako u snu i na javi
rijetko srebro kose, crn rubac na glavi,
dok fijuču bombe u mahnitom zraku.
IV
Oh, da vidi ona kako kćerka njena
- tih anđeo nekad u snijegu ovaca -
sad s bodežom sijeva, pa prijeđe mrtvaca
bez krika, bez suze, hladna kao stijena.
Oči bitku motre... U pepelu leži
šaren vez sa škrinjom i preslica tanka.
Svilu moje kose, što prši i bježi,
svladala je, majko, kapa partizanka.
I dok mati prede il vrti vreteno
za druga u boju ii mezimče njeno,
uz glavnju, na stocu, brižljiva i sveta:
s čela kape naše zvijezda u skerletu
sja borcu i ženi, starcu i djetetu
na pet krila noseć pet dijelova svijeta.
V
Vidim je i sada: na prstima, kradom,
- od očiju oca velom tame skrita -
kad kudjelju vune, a kad torbu žita
za konac i platno nuđala je gradom.
Onda mi u krilo, kao srce s nadom,
spusti onaj zamot, stidom krađe bita.
A sad šinjel nosi njena vila vita
i rana od metka zja na licu mladom.
I ako me sravni gvožđe divlje jave
pored mrtva druga, na uzglavlje trave,
zemljom smrt gdje reži, teku mutne vode:
znaj, iz borbe ove, što duh zloće mrvi,
mrakom naše bajte i kap moje krvi
sjati će ko zvijezda sa neba slobode.