Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Vladimir Nazor - Osamljeni dub
Sami smo ... Neka! Sami uv’jek bjesmo
Ko dub što stoji na proplanku svom;
I rasli smo, i listali; uzalud
Dugo nas bio vjetar, grad i grom.
Svoje nas zemlje hranio je kremen,
Od svoga soka gradili smo srč,
I nikad nas ukočila nije
Mrzlina straha il’ zdvajanja grč.
I hrast naš ima svoje grane i lišće;
U njemu zuji naših pčela let,
A voda, koja izvire pod njime,
Ne stoji, teče u taj b’jeli sv’jet.
Teče daleko, u dole, u luge;
Naći će kor’jen koji žedni, vlat
Što sahne; opet iz iste čaše
Da iz nje pije otuđeni brat.
Sami smo, ali za široko srce
Samoće nema. Što već u njem bje,
Ostaje: ono nalik je na gn’jezdo
Što čuva što se u njem rodi pre;
Čuva i čeka da se laste vrate
Uz pjesmu novu, u nov Đurđevdan.
— Dub stoji sam na proplanku i znade
Proći će sve — pa i taj ružni san.
