Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Branko Ćopić - Odgovor zemljaku
I drug mi priđe, odavna znan, mio
i prijekor-pelin kao kamen pao:
"Eh, ti nas, bogme, već zaboravio
i ti — iz Bosne pobjegao!"
O, moj Šefkete, dobričino stara,
kada ti tako, šta će drugi reći?
Pa zar i tebe srce-oko vara?
I zar se može od tuge pobjeći?
Otišao sam, već godine ima,
poslednji pogled s avionskog krila:
ostade Bosna sa očima tužnim,
a za spomen mi — ranu ostavila.
Od tada, eto, čim dojedri veče
i za sto sjednem, misao zaluta,
kad spomen rana ko suza zapeče,
a Bosna sjedne meni preko puta.
San odleprša, nema više mira,
i uho čuje bez trepeta, zvuka.
Bosna u pero stane da diktira,
omađijana, pokrene se ruka.
Šapuće Bosna: putuju brigade
i u koloni smiju se dječaci,
a smrt-vučica za njima se krade
i preko noći - izrastu junaci
I grob za grobom osipa se redom,
ide kolona, niska prorijeđena,
prati je Bosna majčinim pogledom
i kremen-vatra trepti u dnu zjena...
Iz noći u noć tako, moj Šefkete,
ona mi dođe poput čelik-bajke,
obiđe Bosna udaljeno dijete,
s mirnom tugom zabrinute majke.
Ti je sad gledaš novu, nasmijanu,
vrije i bruji kao jutra južna,
dok ja još uvijek nosim staru ranu
i noći brojim uz dva oka tužna.
Zaboravio? Kad god dignem glavu,
a Ona sjedi ukraj stola moga.
Kosovka prava, krv joj na rukavu...
a ja sam imo brata rođenoga.
Bosna i danas vodi moju ruku,
a to o bjekstvu — nemoj više reći.
I kad se ode, stare staze vuku.
A zar se može od tuge pobjeći?
(1945)