Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Vladimir Popović - Oči
(odlomak)
Ljubav zemlje i života
Ljepota stvari čudesna je lađa,
gdje naša duša ne staje od leta;
začaran njima, katkad ti se čini
da ljudsko biće nanovo se rađa,
al’ ako kriju zloću u dubini —
ti bi od tuge pošao sa svijeta.
Ja ništa ljepšeg ne vidjeh na svijetu:
kako si divna, Udbino od grada,
glavo Krbave, ljiljane na brijegu!
O ko bi rek’o da si leglo pasa,
od kojih, evo, sva krajina strada!
Ja onda tiho — jedva u po glasa —
rekoh čim bjesmo na okuci luga:
»Svršeno sve je ... Nema... dakle... spasa
iz zamke ove il’ ovoga kruga...«
Kurir me, nato, za rukav povuče
i ja oćutjeh da mu misli znaju
sve tajne kraja po kom jadi kose,
smiren al’ težak, s riječima što nose
čovjeku visu, on blisne u sjaju:
»Ne luduj, brate! Gdje bi sada bili,
al’ grom osvete i Krbavom puče.
Skupo, al’ opet doskočismo sili,
bar tačno znamo okle vjetar tuče.
»Narod u gori; šume širom pune:
ko tanke vile, rogulje, ko kosu,
i mi u prvu ilinjdansku rosu
skrvismo nakot u vihoru bune.
»Al' ukotvi se u tom našem gradu,
i s Udbine ga niko još ne mače,
a baš jesenas, u kletom napadu,
čopor umalo sav Jošan ne smače.«
»Vidje li groblje« (— on pravac pokaza:
more očiju u zamotu mraza —)
»ukraj pašnjaka: znak jeze na cesti?
To gusto grmlje nek krstova suhih
i slijepi vide, za nj čuju i gluhi:
kad kad zlo u duši zgasi svjetlo svijesti.«
Zaleđen vidik; prazne šume drijemlju,
natiče vazduh, od magle se gusne.
Naoko mir je, i korak je tiši.
Al' on, najednom, ispucane usne
složi na brazdu i poljubi zemlju.
Meni se čini: krupnja, biva viši.
»Suze ne svijetle; one pogled mute.
I čemu žalost? što je bilo — biti
nikada neće...
»Rastu naše oči
za šire stvari, i dublje, i jače.
U Krbavi zlo se ne može kriti:
kroz naše ruke ono mora proći.
I očvrsnusmo za napore ljute:
u nama, druže, novi svijet se zače...«
Zora već živi u kucanju sata:
plaha je, divlja, to prilika srne,
i selo slutiš u gvožđu granata;
pečati boja iz jama se crne.
Zvuk hoda zvuk je spuštanja u raku:
tako je muklo; nešto život duši;
pas zveknu lancem i naćuli uši
na bat koraka, kao tat u mraku,
a onda skiknu...
K’o so grize slana,
nos, obraz, čelo; osjećaj je rana.
Od blize bajte začu se gakanje
i doziv pijetla u buđenje dana;
zrak sijeku vrane; lepet i grakanje
vrh crne kocke polja uzorana:
nemir što sjeća na bujicu bijega.
Čvrstim korakom promičemo oba,
ja zbiljom nošen, on smotkom duvana,
kroz praskozorje, ćutke, k’o dva groba.
Šaraju stope, cestom, veo snijega,
posrće život u sleđenoj javi,
i cepti studen iz svitanja rana;
u čežnji igra vatre, toplo zdanje;
a magla mili kroz kolje, po travi,
i grči prste, muči živo granje,
il’ tamno klupko valja uvrh brijega.
...
0 zemljo draga, magla mi te krije:
kakva si ovdje u proljećnom cvatu?
Sad zloća reži i jaše na vratu
nesreće tvoje, i djecu ti bije:
tu davno, krišom, smijesio je đavo.
A ja ti ljubav za ljubav dugujem
za ovu patnju i pjesme što čujem
kosa iz luga il’ za stvari više.
Oprosti, željo, nisam te poznav’o:
nježnost i grubost tvoju mi sakriše.
Tako su bliska još majčina usta,
il’ za mećave selski stan sred gora,
a kosovac tvoj iz jelika gusta
crn je k’o i naš na smreci kraj mora.
Odavno borba moju snagu mrvi,
dušu je mnogi već pritisn’o kamen,
pa im je gorka otežala glava,
al’ ako negdje porumeni trava,
snijeg se obuče u plamen od krvi:
pravo je tvoje da uzme i dava.
U času teškom od njih ostavljena,
što učiše me da vidim te krivo:
O nado moja, k’o dojenče žena,
stišćem te nježno i osjećam živo.
Mrak ti se nadvi nad svedene oči,
aj, crna krila anđela u padu;
al’ zjena tvoja, dobar narod skoči
da golim tijelom brani te u jadu.
Već ti se pucanj za granicom čuje,
i ključa mladost od snage i sreće;
tebi za ljubav i u smrt putuje:
a život — zna se — blago je najveće.
(1962)