Čuješ li, majko, kako Sava ječi?
Krvave joj vode za mrtvima hode…
Oh za kim noć vrisnu? Za kim zajauka?
Koga sada u smrt sa psovkama vode?
Lelek užasa… Nije, nije vjetar;
odsvuda vrebaju zvjerstva opaka.
Pogasi svjetla… joj, približuju se
zločina čizme iz busija mraka…
Noć ih udaljava… A zgrčena srca
još vješala njišu… Još strah nokte bode…
Ali hrabra majko, znam opet ćeš sutra
dijeliti pogače i letke slobode.
Nosićeš ih i ti materinski smjelo,
pod bezličnim zarom na srcu skrivene…
Ah, ko bi rekao da brane slobodu
i žene vjekovnom pečom oslijepljene…