Vladimir Nazor - Na Vučevu

Pod vatrom s neba i suprotne planine,
uz goru su se popeli s mukom
u šumu zašli – o, šumo spasiteljice!
Žestoka hajka stiska sa svih strana.
Vatreni obruč biva uvijek uži,
umor im lomi koljena, glad grize
utrobu, žeđa u grlu ih davi,
a šuma je bez ploda i bez vode;
ležaji svi su dračavi i vlažni,
kamenje oštro – o, šumo izdajice!

Ipak su legli, ma gdje bilo; i san
tvrd neodoljiv prikovao o tle
svu čeljad koju, bolesnu i ranjenu,
za sobom vuče takva vojska – oh, slasti
rastopiti se čitav u nesvijesti!

… On bdi i gleda ljude uspavane
i ne može ih više prepoznati:
tjelesa leže ko satrta; svi su
udovi kao razlomljeni; bosim
nogama krv se zgrušala na peti;
kroz dronjke vidi jadnu ljudsku put,
što studen ju je grizla, glad je sušio,
kamenje i trnje bolo, a na licu
sto pečata je udarila patnja!

Spavaju čeljad, dok avion kruži
nad šumom ko da svoje žrtve čuva.
Reko bi: to je satrvena gomila,
pogažen, razdrt i raskliman rep
na tijelu vojske; udovi joj klonuše,
volja je njena prelomljena, snaga
sva ispijena. Kad večeras jekne
pokretu nalog, iz tog će logora
ustati zbog mrtvaca, i povorka
aveti bosih partizana ići
po tragu živih ratnika. – Oh, nitko
živ ustat neće sa ležaja toga!

Al` usklik jeknu: “Pokret!”
I gle: “mrtvaci” ustaju.
Pod stablima
komešanje ovaca, konja, ljudi.
I vika stoji, dozivanje, guranje.
“U red!” Kolona već nestade; izlazi
iz paprati i travom se vijuga
ko bjelouška duga i šarena.
ide po rubu visočine, sunce
na zapad dok svu je obasjava;
bliješte dronjci ko svila, lica
pozlatila se u sjaju sunčanu.

Te jadne krave, ti umorni konji,
te gladne ovce i te bijedne žene,
što stoku vode i pušku nose, i ti
ranjeni borci i bolesni ratnici
najednom ko da oživiješe, idu
korakom krepkim uzdignute glave,
i novi nalog ne slušaju – “Tiho!
Opasnost prijeti.” U pijanu zanosu
kolona ide odvažno i – pjeva.
“Tiho.” – Al` pjesma slavonska, i
splitska,
i banijska, i bosanska, i tko zna
čija i otkud, ali naša, ječi
planinom punom prijetnje i opasnosti;

iz duše cijelog naroda se diže
krik prkosa i vjere.
Naprijed! Dalje!
Svi putovi su sada otvoreni,
mrtvaca nema. –
I život caruje.

Prva proleterska brigada u kratkom odmoru na Vučevu, tokom bitke na Sutjesci 1943.