Na cesti petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u koloni,
nad cestom kruže grabljive ptice –
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni…
U snijegu mrtva Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj je sedam godina.
Tri dana snijeg je gazila
i posrnula stotinu puta,
suknju je imala ni kratku ni dugu
i prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.
Ponekad mala plakala.
a sad se opet smijala
i vesela bila,
kad bi je mati tješila:
Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i ‘ljeba
i kuća – do samoga neba.
Radovala se djevojčica
i vatri i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oči gledaju širom, al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male optužba teče nijema.
O, strašna ptico, ti si me ubila,
a što sam ti kriva bila?
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila;
tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir, a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene, polomi ručice moje od gladi otežale,
od zime ukočene…
Optužbu diže dijete, zgrčenih sićušnih pesti,
u okrvavljenom snijegu na Petrovačkoj cesti…
Tuđinski ljudi krvavi
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali.
Tuđinske ptice, gvozdene, nemile,
nad Grmečom su našim letjele.
Planino moja visoka, planino ponosna, mila,
tek sam sedam godina imala
i tek sam putom prohodala,
a tebe sam u zimskoj noći pregazila.
Smrači se, rođena goro, i na sve naše pute
pošalji sinove svoje i osvetnike ljute.
Osveti moje noge izranjene
i jutra gladna isplakana
i ruke modre i smrznute.
Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, iz mitraljeza
mrtva te sestra zove…
Optužbu vapije dijete, stisnutih modrih pesti,
u krvi i snijegu na
Petrovačkoj cesti.