Na cesti petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u koloni,
nad cestom kruže grabljivice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni…
U snijegu rumenu Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj je sedam godina.
Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala - ni kratku ni dugu,
i prsluk - malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka žuta,
od starog očevog kaputa.
Ponekad mala plakala.
a nekad se opet smijala
i vesela bila,
kad bi je mati tješila:
Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća – do samoga neba.
Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oči gledaju širom, al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male optužba teče nijema:
O, strašna ptico, ti si me ubila,
a što sam ti kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje od gladi otežale,
od zime ukočene.
Optužbu vapije dijete, zgrčenih sićušnih pesti,
u okrvavljenom snijegu na Petrovačkoj cesti.
Tuđinski ljudi krvavi
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali
i mnogo naših ubili.
Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letile.
Smrači se, rođena goro, i na sve naše pute
pošalji sinove svoje, pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana
i ruke modre i smrznute.
Zagrmi tata iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom
mrtva te sestra zove.
Optužbu vapije dijete, stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu na Petrovačkoj cesti.