Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Antun Barac - Molitva u logoru
U ove mračne, sramne dane,
U dane bijede, smrti, jada,
Nadvini svoje blage dlane
Nad svakim, koji nevin strada!
Pomozi onom, koji pada
Od udaraca svoga brata.
Okrijepi onog, što se nada
Na put slobode svakog sata,
A već se za njeg sprema kugla.
Priteci mu, tko iza ugla
Sad požar gleda svoga doma,
A krvnik mu se zlurad ruga.
Pomozi onom, tko — siromah,
Bogataš, uman, gazda, sluga —
U ove dane općeg bola
Sav dršće, ne će li koje noći
I pod krov njegov krvnik doći
I voditi ga — napo gola —
Uz kundake i bajonete
Po putu, kom se ne zna mete.
Vojnik, što, jadan, neznan, gine
Daleko, bijen snijegom, ledom,
I mati, što kraj razvaline
Rida za muzem, kućom, čedom,
Zaboravljeno dijete drago
Kraj zgarišta što tapka nago,
Uza nj tek pas, i tužno vije,
I bratov leš, izboden, gnjije.
— Pomozi, diži, suze suši,
Zaliječi rane, bol u duši!
U beskrajnosti općih zala
Naša je patnja samo mala:
Mi molimo tek malo kruha,
Tek malo zraka, nešto ruha,
Malo čistoće, malo vode,
I bolji ležaj, i — slobode.
Oprosti onom, koji kolje
I burno kliče domovini.
Jer slab je čovjek, krhke volje,
I voli ponor, grijeh, dubljine,
Neg samotnički put visine,
I laže, viče, glumi, hini,
Da zlo uljepša, što ga čini.
Ne kazni onog, koji svijesno,
Bujicom riječi, volje snagom,
Od ljudi čini krdo bijesno,
Što ostavlja za svojim tragom
Tek pustoš, smrt. Ne kazni njega,
Nego mu jošte podaj svega,
A vrhu svega dobre uši,
Da čuje jecaj, uzdah svaki —
I mrvu daj topline duši,
Da osjeti bar drhtaj laki
Na užas što ga svuda stvori.
I daj mu oči još otvori —
Da vidi dim, golotu, rane,
Bojišta, starce, žene klane,
Da spozna cio bezdan jada,
Da shvati sve, što čovjek strada,
Svu pustoš duša, što je skrivi —
Pa onda neka dalje živi!
(u ustaškom logoru 1942.)