(1930-e)
"Ima nešto strahovito potresno u tim stihovima i tim rečenicama, kad ih čovjek čita poslije smrti onoga, koji ih je napisao. Za vrijeme njegova života moglo se to pričiniti šupljim poetiziranjem ili mladenačkim razmetanjem. Sada, nakon svega, što je Goran Kovačić prošao i kako je umro, pokazuju te kitice i te misli i opet, kako u djelima pravoga stvaraoca nije ništa slučajno i ništa ovlaš nabačeno, nego da sve ima duboko i jedinstveno značenje u općoj povezanosti onoga, što vidimo, i onoga, što možemo tek naslućivati.
Pišući pjesmu Moj grob, Goran Kovačić je možda u stihovima htio iznijeti samo djetinjsku privrženost prema svojim planinam a Gorskoga kotara — i odbojnost prema lažima društva, koje se nad grobovima voli licemjerno raznježiti. Tada vjerojatno nije ni pomislio, da će mu grob doista biti u planinama — ali ne u planinama njegova zavičaja, već negdje u Bosni. Izričući želju, da mu k posljednjem počivalištu dolaze samo dobri prijatelji, a da ostali ljudi uopće ne saznadu, gdje se ono nalazi, nije očito ni slutio, da će mu se nabačena želja ispuniti čak i više od potpunosti. Pišući pak o tragici intelektualca svoga pokoljenja, nije imao ni nakraj pameti, da će upravo on, svojim životom i smrću, biti jedno od najjasnijih njezinih utjelovljenja."
— Antun Barac