Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Vladimir Popović - Mjesec i partizani
Legosmo na travu — poslije bitke one —
a vrela ko vrela, dokona, romone.
Sva u zlatu, s grane, odbi se još vuga:
strah je ljudi... Umor... Ni radost ni tuga.
Puške strše. Sija nebo u opalu
i mirisi smilja prolaze u valu.
Netko glavom klonu na jastuk od torbe:
što li junak sniva?... Možda nove borbe.
Al kada se mjesec probi povrh luga,
iz sprdnje mu netko stao da se ruga:
"Sve si bljeđi, kume, upalo ti lice,
i uštap ti sliči na kljun grabljivice."
On nas, gorak, gleda, i tužno se smiješi;
sluti: nije vrijeme da tepa i tješi.
A onda se trže; zvuk gorama ječi
dok na žuta usta kuljaju mu riječi:
„Ne snivate ni vi moma oči sane:
zašto puče život u rake i rane?!
kakva crna bijeda vas goni od kuća?
to ćete u šumi, djeco, do svanuća?!
A kakva je zemlja ...! Poznati je nije.
Čemu se ta vatra sa prisoja vije?
Tko poravni život!?... Nigdje jedne sjene
kuće i kolibe mahom pougljene.
Nisam više ni ja pogača od srme;
ja putujem s vama i kad puške grme.
Ponekad se zbunim: često usred noći
plane mirno selo. Dim grize mi oči.
Ja svu svjetlost pustim da otkrije šta je:
al' sa zemlje ni pas na mene ne laje.
Tek poneki metak put neba se vine;
zar krvolok hoće i mene da skine?
Ja zadrhtim, bolan, znam i uzrok činu:
mrak je staza onih što na svijetlu ginu..
I on, gorak, gleda trudne partizane
i vuga još jedna odbi se od grane.