Kratkovidan gospodin s hladnim mekanim prstima
što hlade kao kamfor topla, us'jana rebra,
gumenim cijevima od kaučuka i srebra
pipa znojno meso po stegnu i na krstima.
On ima rukavice od jelenje kože skupe
i Njega vani čeka vlastita karuca.
Svjetluca staklo cvikera i hladno paluca,
sve tajne tijela Njemu su prozirne i glupe.
Oprali su pred Njim sve stolice i daske poda
te ribahu dugo lavor pepelom i pijeskom;
svjetlucaju čaše svečanim blijeskom,
čitava kuća plaho i oprezno na prstima hoda.
Žena se stidi; dršće u ruci platno gruboga ručnika,
od muke se znoji za bijedu sobe, prnje traljave.
U očima toga stranca sve su stvari kaljave:
on misli na svoje lovačke blistave puške,
na zeca na livadi, na vlagu pasje njuške,
na odmor poslije ručka: stolice od slame,
na drugove, na ruže, perunike, ciklame,
na smiješak lutke - mlade u bjelini dame.