Poslije godina ratnih
u rodni dođoh kraj.
Drumovi… Potok i njive…
Voljeni zavičaj…
Osnovna škola pod gajem ćuti,
slika odavna znana,
mnogo je puta gađana topom,
često bombardovana.
Uđem u razred…
Tišina šumi…
Slike po zidu bijelom…
U ćošku tabla s parolom bojnom
i globus – ranjen šrapnelom.
Evo i stare računaljke,
tu sam učio ja:
četiri kruške plus dvije kruške
i mudro dvaput dva.
Redovi klupa. Ej, tugo moja!
Nema drugova znanih!
Bezbroj imena po njima ćuti,
nožićem urezanih.
Otišli su mi drugovi davno
u bojne bataljone,
a ovdje, evo, kao da i sad
njihove riječi zvone.
Čitam imena…
Na jednoj klupi
urezan zapis sa strane:
„Ovdje je nekad učio školu
dječak Desnica Brane“.
Sjećam se dobro garavog Brane,
junak, srce viteško,
sve mu je išlo,
ali zemljopis –
to je učio teško.
Recimo, riječ je o Grmeču,
kroz prozor on se plavi,
učitelj pita,
a Brane, zbunjen,
dugo se češka po glavi:
„Grmeč planina… Grmeč… on je…“
kradom se knjige laća –
„on se prostire…
molim, on se…
od Ključa do Bihaća.
On je šumovit… drvo… on je…“ –
i pero vrti u ruci –
„po njemu rastu borovi, jele,
i s njima – medvjed i vuci…“
Učitelj gleda dječaka tužno.
„Ovo ti najbolje nije!“
A Brane sjeda, crven i zbunjen,
i od nas oči krije…
Davno je bilo…
S tugom se sjećam
djetinjskih dana zlatnih…
Jednog ih dana
s tutnjavom zbrisa
požar godina ratnih.
Pođosmo i mi za drugom Titom,
skoči Krajina ljuta.
U žaru boja dadosmo zavjet:
„Nikad s Titova puta!“
Drugovi moji iz školskih klupa
slušam –
dobro se biju,
najviše čujem za mitraljesca,
za Branu nišandžiju.
Tuk’o je švapsku diviziju.
„Princ Eugen“ se zove,
gađao bunker,
na juriš iš’o
kod Bukve Okanove…
Četvrta, zimska ofanziva,
valja se poput džina:
u noći sniježnoj mitraljez laje,
iz magle grmi mina.
Grmeč…
Bolnica otstupa žurno…
Na čuki – bitka prava:
to Brane štiti ranjene borce
i Švabe zadržava.
Juriš po juriš…
Ranjeni Brane
uporno glavu diže,
nišani mirno:
planina ječi
i zrno zrno stiže.
U ranu zoru stigosmo i mi.
Mraz je stezao ljuti.
Po snijegu Švabe bezbrojne leže,
na čuki – mitraljez ćuti.
Nađosmo Branu:
u krvi leži,
umorno glava pala,
a ruka čvrsto mitraljez drži –
Švabe je zadržala.
Kod njega nađoh bilježnicu,
Branin rukopis teški:
kvrgava slova,
redovi krivi
i bezbroj – more greški.
„Mitraljez“- piše velikim slovom,
a „Grmeč“ – opet, malim,
„Švabesu“ – piše sastavljeno,
zatim: „Rafalom Palim“.
Listam po svesci.
odjednom, evo,
čudnovat naslov sine,
pisano krupno i pažljivo:
„Opis Grmeč Planine“.
„Grmeč se stere dva dana hoda,
gora i goli kam,
dvaput ga prođoh sa brigadom,
a sedam puta sam.
On je bezvodan –
i to piše –
svakom dajem do znanja,
tamo sam često kišnicu pio
iz kakvog trulog panja.
Podosta ima skrovitih mjesta
za mnoge bolnice naše,
za borbu ima prekrasnih čuka,
toga se Švabe plaše.
S ljeve mu strane Sanica selo,
ustaški „Alkazar“,
na nj smo krenuli na juriš, noću,
pao je – jasna stvar.
Sdesna je blizu Bihać stari,
tvrđava ponosita,
zauzesmo ga novembra petog,
tu sam vidio Tita.
Bogat je Grmeč,
zapamti druže,
drveta – prave strijele.
U nizi rastu krošnjate bukve,
a malo više – jele“.
Na kraju piše:
„Rođena goro,
tuđin juriša na te,
a ja te branim do zadnjeg metka
i daću život za te“.
Zasuzi oko…
I tiho kažem:
„O Brane, druže mio,
ti si u žaru narodnog boja
zemljopis naučio.
Kako si krasno lekciju znao,
da ti se divi svijet!
U ime naše divizije
dajem ti ocjenu „pet“!
Istina, bješe grešaka dosta,
koje ti članak krase,
a ja ti ipak „o d l i č n o“ dajem,
a greške primam na se“.
Sahranismo ga pod prvom jelom,
gorom plotun zaječa.
I tako Brane vječito osta
na straži sred Grmeča…
U školi stojim
i s mnogo tuge
čitam slova sa strane:
„Ovdje je nekad učio školu
dječak Desnica Brane“.
