Što li to blješti za tamnom šumom,
ko li to maršuje tvrdim drumom
u snježnu maglu noći?
Kad šumi Vrbas, pjenom zasipa,
i voz krvavo bdije s nasipa –
ko bi to htio proći?
Ko da potrga te puste pruge,
ko da raznese te lance duge,
iskida tijelo druma?
Ima li srca što mržnjom gori,
bdiju li oči, puška li zbori
iz mraka ovih šuma?
U mladom oku zažari iskra,
i ova noć biće baš ista:
– pucaju lomotom šinje!
A za leđima lavež ostaje
i teška strava mukle postaje
ko onda kraj naše Blinje.
…Tri noći marša, tri dana hoda
tri lude mećave, voda bezbroda
i jeza studeni britke.
Al ko da stane? Ko ruke sklopi?
Ko da zadrhti? Ko da se stopi
u buktavom žaru bitke?
Noć. Topot konja. Kolona vije,
u njedra mlada buktinje krije:
– zapaljen gorjeće most!
Straže su mrtve, bunkeri ćute,
tek su zgarišta postaje ljute –
nenadni stiže im gost.
I sad kroz tamu požar se bljeska,
gle, odjekuju vale od treska
i lokomotiva cvili.
Još će nas sela zagrlit bijela,
još ćemo proći, još ćemo doći
gdje nismo nikad bili!…