Klonulo je kljuse kraj puta, sred snijega:
Dršće izranjeno; porasla mu dlaka
Ko lešu; kolone prolaze kraj njega
Bez glasa, u gluhu jarku njegva mraka.
Tu stoji na mjestu i noći i dane,
Ko da je ukleto, bez kretnje, nit miče
Repom; na njem samo pomiču se rane
Živeći i rastuć; dlaka dalje niče
Kao mahovina na grobu, i trava.
Mršavi mu truplo, polako se manji,
A umorna, grdna krupnja teška glava,
I visi na vratu, što se svija, tanji.
Dok prolaze čete (kao kroz daljine),
I oružje zvecka i kopita krešu,
Dugačkih se dlaka uhvatilo inje
Ko srebrno sedlo na njegovu lešu.
I tako će stajat, stajat ko spomenik
Teških staza, patnja svete borbe naše,
Dok će u ognjici sanjati ranjenik,
Da ga dalje kroz dim i kroz vatru jaše.