Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Vladimir Čerkez - Jablanka
Lice je njeno bilo — snijeg na jelikama,
Kose — pšenice vali,
Oči — zeleni virovi pod zvijezdama,
Usne — makovi rascvali.
Svi smo voljeli tebe, djevojko
I tvoja bistra okna s ružom plamena,
Ali staze do srca zavijalo lišće
U suton rastanka ...
Šaputali brijegom starci jasenovi,
Jatima su slijetale ptice lišća jesenjeg,
Sa stadima bijelim promicale magle,
Vjetar je s kišom nosio snijeg.
Jablanka moja — zvala je majka,
Zatvori prozor, kiša pada ...
Iznad Grmeča grmljavina,
Ne znam na koga čekaš sada.
Al grmljavina nije bila,
Jek borbe tutnji iz daljina,
Raširila je silna krila
Nepokorena
Domovina.
Sva polja pusta. Jesen sumorna.
Ni poštara da dođe s druma.
I misli tmurne — jata umorna
I ptice pale u krzna šuma.
Sklopili školjku snovi blagi,
U magli snova ona vidje:
S veselom pjesmom njezin dragi
Kroz zrelu raž
S brigadom ide ...
Vuneni šal mu bure nose
Što mu je ona davno plela,
Ko krilo laste pramen kose
Vitla mu vjetar
Bronzom čela ...
Pred njim, na konju, komandant jaše;
Kao redenik — gazi kolona ...
Crvenim platnom vjetar maše ...
Tu zastavu je vezla ona.
Čekić i srp od konca zlatnog,
Zlatasta zvijezda krakom sija,
Leprša se na koplju platno
I kombrig se u sedlu nija ...
Svu svoju ljubav utkala je
U srp i čekić i zvijezdu zlatnu
I mladu brezu posjekla je
Za bijelo koplje crvenom platnu . .
... Srećnija nikad bila nije,
No zamuti se rijeka snova,
Pa opet čuje: kiša lije,
Pljuskovi plešu
Crijepom krova.
Kada na zidu šare spazi —
Zavjesi bijeloj pruži ruku
I vidje: selom vojska gazi
I riđi konji
Lafet vuku ...
Tri para konja upregnuta,
Šake vojnika na topu blatnom,
A iznad vojske — kugla žuta,
Šljem sunca u pejsažu ratnom ...
Raštrkale se straže selom,
Smolave baklje strehe pale,
I dim i oganj sivim velom
Zastiru vidik, pojate, štale ...
A kad na vrata zalupa horda,
Djevojka sama na put krenu,
Blijeda od nesna, prkosna, gorda,
Uz svoju majku uplašenu ...
Lagano išla mati sijeda
I sama suzeć tješila je:
Ponosna budi, svijet nas gleda ...
Ne plači, dijete, sramota je ...
Seljaci noge blatom vuku ...
Povorku tužnu — straže prate .
Grozdovi šaka — čokoti ruku,
Grozdove modre šake klate ...
Po blatnom putu, tragom sijena,
Zbijena u svom gorkom jadu,
Protiče rijeka ljudi i žena,
Bezvoljno hrli
Svome padu.
Iza kolone, nad bregovima,
Kuljali crni bikovi dima.
Kad pokrov noći polja zavi,
Nad krunicama blatnog cvijeća
Iz udoline — grad se javi
Treptanjem
Sjajnih krijesnica-svijeća ...
Rasu se granjem odsjaj žuti,
Ukrstiše se blatom sjene,
U očima se suznim muti
Vidik ... U duši nada vene.
... Svitanje blijedo nađe ljude
Za zidinama kule sive.
Stražari ih galamom bude,
Dok snuju
Gaj i dom i njive.
Još seljak sanja svoju kuću
I krijestu ognja na svom krovu
I ko da čuje: krave muču,
Pred srušenim ga pragom zovu.
Vjetar daljine nosi jek boja ...
Krvari srce novog dana ...
A ljudi žale
Stada svoja
I sela
U dim zavijana ...
I misle: ide duga zima ...
Bez doma svoga kud bi sada?
Za vukovima, za zbjegovima,
Nad zgarištima
Gdje snijeg pada ...
... Bat cokula betonom zvoni
I sablja svjetla mrak rasiječe.
S kamena sivog, sa stepeništa,
Opkoljen stražom
Oficir reče:
Zaslužili ste nož i metak!,
No nikom neće biti ništa,
Prepoznate li partizane
Što mrtvi leže
Sred dvorišta.
Prije no sunce za brda ode
Ne saznam li imena svima,
Od krvi biće mutne vode,
I leševe ću dati psima!
U ruci diže šal vuneni
Izvezen rubom sitnim cvijećem.
Šal ovaj nađoh, reče mutno,
Pred rovovima,
Prošlo veče!
Bijesnu na svjetlu bajoneta
U susret masi smrknutoj,
A iznad tamne brazde pleća
Jablanka viknu:
Šal je moj!
... Djevojku blijedu izvele straže
Pred zid izboden kuršumima —
Da vidi mrtve i da kaže
Da l’ pozna nekog među njima . . .
Pred zidinama krvav beton.
Tu leže momci ubijeni.
Kao na kamen ljiljani bijeli
Na čelo pali
Prsti njeni.
U oči mrtve, zacakljene,
Čovjeku prvom zagledala,
Kose mu krvlju ulijepljene
Drhtavom rukom
Raščešljala ...
Je 1’ taj? — i čizma leš odgurnu.
U lokvu bandit glavu krije!
... Al djevojka se ne osvrnu,
Već mirno reče:
Ovaj ...
Nije ...
Nad užasima zla i rata
Zabljesnu nekad oči-svijeće,
Al da je pred njom i leš brata,
Ni suzom tugu odati neće.
Na drugog borca — mrtvog dječaka
Sa grivom žutom kao žito,
Kanula suza — latica s lica —
I ona reče:
Nije, ni to ...
Pred trećim lešom rasječenim
Zatreptale joj zjenice sjajem
I bol u glasu zatreperi
Kad tiho reče:
Ne poznajem.
... Rešetke crne.
Zid. I tama.
Srce djevojke u dnu tamnice.
Nad rešetkama Kumova slama ...
Kriče iz noći ptice-selice ...
Prah mjesečine — žut prah cvijeta
Oblaci-jedra — stepom plove.
Ona se sjeti davnih ljeta,
Cvrkuta ptica u žbunju zove ...
I opsjeniše misli njene
Kao jorgovan zore plave
I jabuke što cvijetom pjene,
Blagdani berbi,
Žetvi slave ...
Sjeti se pustih sanskih polja
S kojih su noću žito kosili
I ispred straža, bunkera, kolja
Snoplje u sela nosili...
Brižne joj oči zasjeni radost ...
Kao da vidje: iz daljine
Kolone idu, pjeva mladost
Nepokorene domovine ...
Sa zastavom pred svima kreće
On što u boju šal izgubi,
U šal taj plavi sitno cvijeće
Vezla je ona
Jer ga ljubi.
... Bat cokula i jauk mukli.
Za zidinama zavija psina.
Krik. To su »vuci« ljude tukli,
P’jani od mržnje,
Ludi od vina.
Beton i gvožđe hodnikom zvone.
U ramu vrata, pred njenim čelom,
Stade oficir — crni jasen,
Kiklop
Nad njenim slabim tijelom ...
Uz prezir — šal joj na beton baci.
Ona se naže i lako savi...
Djevojko, kaži, ali bez laži,
Kome si plela taj šal plavi?!
Na usni prkos. Sjaj u zjeni.
Na plavom šalu ruka bijela.
Onome ko je mio meni
Taj šal sam plela.
Kazuj, ko vodi gerilske čete?
Ko im u šume hranu nosi?
Stražari psuju, nožem prijete,
Prinose baklje
Raži-kosi.
Gdje košulje za borce šiju?
Gdje u Grmeču zbjegovi žive?
Kuda ranjenike mnoge kriju,
Pred hodom naše ofanzive?
Nabrana čela, obrve crne,
Vrebaju vuci netremice,
Zvijeri pred tijelom slabe srne,
Sove
Nad bijelom grudom ptice ...
Na djevičanskom licu blijedom
Što miriše na znoj i sijeno
Žalosni osmijeh sakri patnje,
Užas u oku zamagljenom;
Niz usne — školjke otvorene —
Nit krvi kao travka lije
I ona reče nesmotreno:
U srcu mome on se krije ...
... Zora je lišćem zametena,
Po lišću straže djevojku vode.
Bijeli su snijeg ramena njena,
Krpice leda
Lokve vode ...
I sunce škrto sja pod šljemom —
Na travu pale duge sjene.
Pred ovom crnom stražom nijemom
Daleke šume
Namrštene.
Pogledom kosim djevojka gleda
Kroz golu krošnju starca brijesta:
Grmeč daleko — kapa leda.
Vijuga zmija — blatna cesta ...
Kaplju sa grmlja rose kapi...
Nad zgarištima — gavran leti...
Dupljama slijepim prozor zjapi...
Očima mržnje
Stražar prijeti.
Jesenjim poljem gazi tako
Djevojka tiha, slabašna, blijeda ...
Ne plači za njom dobra majko,
Ne tuguj travo
Pogažena.
Kad mine rat, oluja boja,
I kad se ptica pjesmom javi,
Da li će orada mati moja
Naći kraj rijeke
Grob u travi?
Kraj pustih polja Sana teče
Nabujala od gorskog snijega,
Da li će vode nanijeti cvijeće
Na humku moju,
Umjesto njega?
Plotuni! Jeka. Prsnu staklo —
Smrskana parčad sive jave,
Zgrudvane zemlje rasuti đerdan
Zasu niz nasip u vale plave ...
Odjek plotuna — jata vrana
Podiže s polja neoranih
I jutro sakri lice sunca
Rukama breza zanijanih ...
Letjela jata iznad polja,
Nad rujem lišća koje vene,
A dolje — ispred blatnog kolja
Caklile ledom
Oči njene ...
Oči milošte, škrinje nada,
Zelene čaše zlatnog sjaja,
Tužne ko svjetla dalekog grada,
Svijeće na humci zavičaja,
Te oči što su davno svele —
Dva bijela cvijeta na blatnoj njivi —
Ljubav i žudnju ostaviše
Da svjetlost njena
U nama živi...
... Jesen je polja prekrila lišćem,
Zima je snijegom zasula dane,
A proljeća pod jatom cvijeća
Sakrila zemlju
I davne rane.
Sad tuđe vojske ne gaze drumom.
Dolinom sanskom žita rude.
Samo platani tihim šumom
Na davne dane spomen bude.
Mladosti davna — zvijezdo pala.
Djevojke tvoje nikad neće
U meku svilu bijelog šala
Uplesti davno svelo cvijeće.
I snijeg i ljeto na tebe sjeća,
Žita na suhe kose meke,
Na vedri osmijeh lati cvijeća,
Na bistre oči
Vali rijeke ...
Krijesnice iskre saničkom tminom ...
Hrastovi njišu krune žute ...
Široko nebo zvjezdanim vinom
Zalilo rijeke i prašne pute ...
Daljinom — Grmeč s kapom bijelom.
Zvjezdana jata u kosi granja.
I nova pjesma lebdi selom
I nova mladost ljubav sanja.
(objavljeno u Petrovac u NOB (zbornik sjećanja), knjiga VI, Sarajevo 1974)