Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Timotije Timo Cikuša - Izbjeglice
(narodna epska pjesma sa Korduna)
Poslušajte, moja braćo mila,
Opet krenu fašistička sila
Od Karlovca i sa drugih strana,
Da uništi vojsku partizana.
To bijaše četrdeset treće,
Švapska sila kroz Kordun se kreće
Četvrta je ovo ofanziva,
’Oće l’ koga ostaviti živa?
Dočeka ih Osma divizija,
Kordunaška nada najmilija.
Kordunaši, sivi sokolovi,
Dobro biju, svako im se divi.
Ali, braćo, ko b’ odoljet’ moga’:
Ide Švaba deset na jednoga.
Boj se bije misliš prestat’ neće,
Ali Švabo ipak napred kreće.
Partizani lako ne puštaju,
Svaku stopu krvi zal’jevaju.
Ima, braćo, još teža nevolja:
Kud će nejač, goloruka raja?
Od komande stiže naređenje
Da se narod pred vojskom pokrene.
Kad je raja riječi saslušala,
Svačija se pamet uzmuvala.
Nije lako Kordun ostaviti
I u neznan sa djecom seliti;
Svoje rodne gore ostaviti,
Usred zime po snijegu gaziti.
Tad je svako počeo mieliti,
Da l’ će glavu živu iznijeti.
Nije nejač što i partizani
Koji kreću po svojoj komakdi,
Pa se biju makar uzmicali,
Ali plana uvijek svog su znali
Đe će stati, đe će udariti.
Ko god može sad će borac biti.
Tad se jadna raja kolebala
Bili išla ili bi ostala
I skloništa negdje potražila,
Jer opasnost svuda je pr’jetila.
Tad komande mnogi poslušaše,
Prema Bosni u bijeg se daše,
Dok se drugi u goru skloniše
Dokle švapske horde projuriše.
Tu ne bješe lako mudar biti:
Ko će ludu sreću pogoditi,
Što će gore a što bolje biti?
Ali čujte, moja braćo mila,
Đe nesreća tu i sreća ima:
Kad progrmi švapska sila ljuta,
Bolje prođe ko se skloni s puta;
Povrati se na ognjište svoje;
Sakrio je svako nešto proje;
Tu se nejač malo odmorila
I Golgotu manje osjetila.
Sad, drugovi, jade poslušajte,
Ko još može, suze prol’jevajte;
Što nas snađe kroz Bosnu bjegunce,
Nad nama je pomrčalo sunce.
Sa Banije i kršnog Korduna
Izbjeglica kreće se kolona,
Ta kolona čemera i jada:
Biće Blizu pedeset hiljada,
Koja kreće do Glamoča grada.
Žene, starci i dječica mala
Polako se pred vojskom kretala;
Golo, boso, bez mrvice kruva,
Al’ spasiti još se uvijek uva.
K’o u neznan ta kolona plovi,
Pokraj puta siju se grobovi.
Kad naiđu švapski avioni,
Mitraljezom biju po koloni,
Pa i bombe po nama bacaju,
Što je nejač za to i ne haju!
Tako, braćo, traje mnogo dana,
Kod sviju je već nestala hrana
I kolona k’o u neznan kreće,
Na mrtve se više ne okreće.
Nestalo je i suza i straha,
Nestalo je plača i uzdaha,
Bezumlje se svuda uselilo,
Pa u srcu nadu udavilo.
Sa svih strana sila oklopila,
Fašistička paščad navalila
Od Petrinje, Bihaća i Knina,
Odasvud je sila navalila:
Talijani, Njemci i ustaše
I četnici, izdajice naše;
Od svuda se grmljavina čuje,
Od topova gora odjekuje:
Partizani vode borbe ljute
Da presjeku dušmanima pute.
Ali ko će sili odoljeti,
Ko l’ krvavu rijeku ustaviti
Što Evropa mukicijom hrani!
Al’ se biju hrabri partizani.
Sva je naša još u njima nada
Jer se bore k’o lavovi sada
I junački na bojištu ginu,
Brane zemlju, dragu domovinu,
Pa i ovu čemernu kolonu.
I fašieti k’o snoplje padaju,
I oni se pobjedi nadaju.
Al’ će, braćo, istorija znati
Da su pošli tuđe otimati;
Ime će im guba pokrivati,
Vječna kletva na njima ostati;
Jere ih je pamet ostavila,
Pa je zvjerad krvi ožednila.
A sad čujte, braćo i sestrice,
Kakva sudba prati izbjeglice.
Ko ne vidje, taj ne može znati,
Niti može pero opisati!
Da sam nijesam izbjeglica bio,
To bi’ i sam teško vjerovao
Izbjeglice što su doživile
I kakve su muke podnijele.
Bježali smo ne znajući kuda
Dok fašisti biju odasvuda.
Vidiš starca i dijete malo:
Od gladi je il’ kuršuma palo;
Mrtvu majku što avion smlavi,
Po njoj djeca gmižu kao mravi;
Zovu majku, ali majka ćuti:
Ko to gleda, pamet mu se muti!
Malo dalje leži mrtva žena
I dva vola kraj nje ubijena;
Rastrgana djeca su u krvi,
Što ih bomba avionska smrvi;
Ko je ranjen sa dušom se bori,
Narod ćuti, ništa ne govori
Jer tu niko ne može pomoći,
Niko ni sam ne zna kud će poći
Kud će poći i dokle će doći;
A u srcu stislo nešto, davi,
Narod gmiže napred kao mravi;
Gmiže, braćo, ta bujica plaha,
Ne osjeća ni tuge ni straha,
Kao da se pamet ustavila
I krvca se u led pretvorila.
Al’ se stara muka probudila,
Koja j’ teža i od smrti bila;
Glad je teška i kolonu hara
Pa nemoćne u snijeg obara.
Mrtve konje noževima deru,
Preško meso kao zvijeri žderu;
Klupčaju se, u muci umiru,
A nevolje odasvud izviru.
Avioni opet prelijeću,
Iznad raje nisko nalijeću,
Po koloni mitraljezom briše
Da dotuče što se može više;
Al’ kolona samo napred kreće,
Nikva muka ustavit’ je neće;
Na svoj način s nevoljom se bore,
Niko narod uništit’ ne more.
Tako idu dani i mjeseci,
Boj se bije, nikad ne prestaje;
Od Sutjeske pa do Zelengore
Partizani s’ k’o lavovi bore.
Drug nam Tito tamo komanduje,
C’jeli narod borbu osluškuje;
Ratna sreća ipak se okreće,
Niko Tita pobjediti neće
Jer uz njega sva su naša srca,
Pa neka se fašizam koprca
Kad se narod za slobodu bori.
Pa u naše ime Tito zbori:
Pobjeda će, braćo, naša biti
Jer ćemo se do kraja boriti!
A sad, braćo, da nastavim zbore
S čim se naše izbjeglice bore:
Nađosmo se posle teška kvara
Oko Livna, Duvna i Drvara.
Vlasti su se naše pobrinule
Da bi narod od gladi spasile.
Al’ to, braćo, nije išlo lako
Jer je Bosna siromašna jako;
Neđe supe, neđe malo leba,
Ko bi dao koliko nam treba,
Jer već mnogi ne može da kroči,
Od gladi mu oslabile oči.
Malo hrane ipak nas ozrači
Jer zalogaj sada mnogo znači.
Kad se malo duša povratila,
Sama raja odluku don’jela
Da se vrati svome zavičaju,
Da ljubljene gore ugledaju.
Ia Kordun je svako pohitao
Da bi znao ko je živ ostao.
Opet nove kolone se prave,
Al’ nevolje neće da s’ ostave:
Te kolone jadnih izbjeglica,
Gledaš žuta, potamnjela lica
K’o da j’ mnogi pod zemljicom bio
Pa iz mrtvih opet oživio;
Ali kući ko god može hita,
Ko ne može niko ga ne pita.
Sad smo novu muku osjetili:
Iz Bosne smo tifus ponijeli.
Avioni sada nas ne tuku,
Al’ ne manju podnosimo muku:
Glad i tifus kolone haraju
I lješevi po tragu se eiju,
A živi se k’o aveti vuku,
Još zasjede ustaške nas tuku.
Al’ kad narod i to opazio,
U manje se grupe pod’jelio.
Tako, braćo, jedni izgiboše,
Dok se drugi na Kordun probiše.
Mjesec dana stižu izbjeglice,
Kordunu je nagrđeno lice;
Teška rana to je, braćo, bila:
Polovina nije se vratila.
Ali oni koji se vratiše,
Svoje drago gnijezdo ugledaše,
Od radosti zemlju poljubiše.
Mnogi lica ugledaše draga,
Od dušmana tu ne bješe traga.
Tu nađosmo naše čete male,
Već su svuda po Kordunu stale,
Ustaške su bande otjerale.
To su bande lješinara bile,
Za Švabama što su se klatile
Da popale što je preostalo,
Opljačkaju što se naći dalo,
Da otkriju naše zemunice
Đe za život bjehu namirnice,
Al’ se nijesu mnogo ovajdili,
Već se brzo čudu začudili:
Već se bješe vijest pronijela:
Više Srba na Kordunu nema!
A sad niču čete partizana,
Niču svagdje k’o iz zemlje trava,
Pa ustaška mnoga pade glava
I zavlada partizanska prava!
Paveliću j’ teško zamisliti
Da se mrtvi mogu oživiti.
Milije mu j’ bilo vjerovati
Da će srpeki narod uništiti,
Prvi put se sada uvjerio
U zabludi teškoj da je bio,
Jer je opet Kordun izgubio.
Ako nema Osme divizije,
Jer po Lici sad dušmane bije,
Al’ su nove čete se stvorile
I drumove svuda zatvorile.
Po Kordunu tifus zavladao,
Al’ ga ni on nije savladao.
Paveliću potonuše nade,
Drni glasi zaredaše sade;
Gavranovi oko dvora gaču,
„Nezavisnu" crvi mu rastaču.
Gavran gače pa Antu doziva:
Propala je peta ofanziva!
U njoj bjehu fašističke nade,
Puste nade, ali sve propade.
Da l’ je Tito na krilima vile
Potukao fašističke sile?
Tu su pale silne ljudske glave,
Al’ pobjedu partizani slave.
Nije dugo vrijeme potrajalo,
Drugo tane na erce im palo:
Sad nevolja za nevoljom vija,
Fašistička pade Italija;
A i Hitler iz Rusije bježi,
Ustašama koža se naježi;
Krvavo se carstvo poljuljalo
Što je svijetu za strašilo bilo;
Proklet bio kome ga je žao,
Survao se s njima u pakao!
(Narodne pjesme Korduna, sakupio i uredio Stanko Opačić-Ćanica, Zagreb: Prosvjeta, 1971, str. 394-401.)
Timotije-Timo Cikuša, narodni pjesnik i guslar. Spjevao je mnogo pjesama sa temama iz drugog svjetskog rata Rođen je 1899. godine u Udbini — Sjeničaku. Gusle i pjevanje su tradicija u njegovoj porodici. U IV fašističkoj ofanzivi prošao je Bosnu kao izbjeglica i doživio sve strahote izbjeglištva.