Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Radovan Zogović - Iako neće doći
– majkama, udovicama, sestrama crvenoarmejaca koji su pali na našim poljanama –
Ja znam puti su njini nedohodni i oni nikad neće
stići na rodna polja, pod trepetne brezove sjene,
niti će kucnuti u okna, kao da bace proso,
ni ozariti majke, ni sestre tavne, ni žene,
ni pogladiti rukom dijete zlatokoso;
i neće sjesti na traktor, što drhti pred prvim skokom,
niti će s nožicama zaći pod mokro jabukovo drveće,
ni dati mašini ulja –
ko ljekar kapi u oko.
Nikada neće stići… Al oni u mojoj domovini žive:
žive u onima koje su prošla ista tanad ubojita,
u djeci koja na rađanju dobiju njihova imena;
u božurima žive, u krizantemama, u šumi perunika,
i obnavljaju se po zakonu godišnjih doba i mijena,
besmrtnošću trava, biljaka, cvjetova i žita.
Ko ruzmarin rastu, cvjetaju ko kadive –
ko žarke bulke –
uz mermer spomenika!
Nikada neće stići. Al, pavši – pali su licem
k zemlji, da krv joj dadu iz rane ravno u rane,
da joj imena šanu, da šapnu zavjetne poklike.
I žive:
zavjete njihove šapuću nadgrobne trake,
imena vaša šapću lahoru bijele latice,
njihove poklike zbore svirale od zovike;
i trube dječačke, od kore s vrbove grane,
trubeći proljeću našem,
trube njihove znake!
Ja znam: puti su njini nedohodni i oni neće doći.
Ali, vi u srcu znajte – za bankom, u tkačkom stanku,
u grkoj tuzi nad knjigom koju su čitali,
i nad klasalim poljem, i kuća kad pucka u noći,
i kad pjevate sinu pjesmu uspavanku –
u srcu znajte:
po zemlji na kojoj su pali
oni govore i žive – iako neće doći…
Grobnica sovjetskih vojnika na Trgu Republike u Beogradu.