(IZ DNEVNIKA 1942)
Samo se stihom može reći to
što znači ovo podlo, suludo umorstvo
što zaklalo je mahnitu Evropu
pred svima nama kao bijesnu kuju,
i danas sve je samo ludost, strah i noć.
Od bdjenja, tlapnje, sna i priviđenja,
od bunila su satkani nam snovi.
Krvari razum kada čovjek snatri
u kantileni jutra, u kopreni dana,
i snatri tako krvav u podzemlju mračnom
za svjetiljkom, za toplim ljudskim glasom,
za nečim što se nekoć davno zvalo
misao i dostojanstvo stiha!
Samo se pjesmom može reći to
što znači nama pogled, štu su ljudske oči,
te ljudske vlažne, divne, nijeme oči
što postale su grožđem za smrdljive svrake,
te danas nema ni jednog ljudskog oka
da probio ga nije đavolski krvav kljun
tog lešinara mračnog koji nam kljuca mozak
i razdire nam pamet ko krepanu žabu.
Gdje naivni su oni glupi dani
kada smo, davno tome, sanjali
o leopardski, zmijski otrovnoj,
o zlatnoj, čudnoj, tajanstvenoj Evropi?
O, oni divni davni sni o plavom ostrvu,
o zemlji kipova, Sikstine, muzike,
o svjetiljci bodleresknog svitanja,
o magiji što zvala se je harfa,
o riječima što lebde ko planete,
o barjacima slave, razuma,
o pojmovima tako prozirnim
ko staklo neba što je blistavo
kad lebdi lopta zemlje zvjezdana
na struji tihe, mirne lirike
te zvoni tu u nama, u krvotoku,
u bilu, nervu, modrim žilama,
u mesu mladosti, u čudnom mrtvom proljeću
što proguto ga požar baruta
i jauk ljudski, dim i grmljavina
bezglavog, strašnog, slijepog pokolja.
O, gdje su oni slavni mrtvi dani
kad nama su u duha pustinji
ko goruć znamen na putu našem blistali
Erazmo, Jacopone, Hamlet, Silvije,
uz pratnju oda i zveket madrigala,
u časti, slavi vječnoga trijumfa,
i kada nam je svijet na daskama
svijetlio sjajem igle magnetske.
Mi Argonauti tad smo sanjali o snu
koji pjesnički se zvao život čovjeka.
Poet, on može dati svemu smisao, i umom,
simbolima i glumom, riječima
dočarat igre ritam, dati sceni svjetlost,
on može dati dramu, kukurijek pijetla
i preljub, otrov, mračnu, gadnu glupost,
intrige, pisma, grmljavinu bubnja,
mačeva zveket, majalis čovječanstva,
i jesen mesa, tužnu stravu tijela,
opijela pjesan i sivu žalost groblja,
zavjese i lovor, krabuljni ples smrti,
grozu ljepote i prokletstvo mozga
kad titraji se zvuka i uzdasi strune
dave u krvi, venoznoj, tmastoj, mračnoj ljudskoj krvi.
Što može reći pogled, što su oči,
te ljudske vlažne, tople, čudne naše oči
nad odrom svega što se zvalo čovjek?
I što je tijelo? Što su bdjenja, slike,
danas u svemu, u trenutku sna
kada se razum gasi i cvrči kao fitilj
uz pjesmu jutra u kopreni dana,
kad svitanje za praskozorja ljetnog
uz pogreb ovaj jeca u tihoj kantileni?
To tanko tkanje tihih ljudskih riječi
razdrije tmasta rika topova
i uklet oblak crnog baruta
u požaru se dimom stao pušiti,
i tako nam je kao pelivanima
nad garištem kad plaču cirkusa.
Umorstvo glupo, banalno umorstvo!
Gorila nam je znamen vremena,
zločinstvo: krinka na ovom ludom balu,
u trijumfu krvi, u himni palikuća
gdje ludilo se slavi grimizno,
i sve je samo bdjenje, tlapnja, strah i vješala.
Ne jedan, četrdeset hiljada je ideala naših ostalo
zaklano na groblju stvarnosti.
I ono kad smo bili sanjali
i što se (davno) samo stihom moglo reći:
sva ona igra riječi i magija rime,
duhovit šah na matematskim daskama
kad floret duha sa zveketom stila
značio je više no grimiz sav i sve zlato svijeta,
pokazalo se da je gnjila lešina,
mumija i truplo, blatna strvina,
kadaver od prnja, laži, gluposti,
a jedino što vrijedi to crijevo je Gorile
na stražnjicu kad svira marševe!
Hljebopek ovaj koji od čovječanstva
ispeko je sebi pečenku
i danas glođe kostur pameti
uz glasan kikot pera plaćenih:
trijumf umorstva na sprovodu mozga.
Umro nam je netko! Na odru je. Tišina.
Tu pred nama od voska lutka spava.
Od voska lutka što začela nas krvlju
stiha i rime, ljepote, pravde, istine,
a bila nam je majka i njen majčin lik,
njen majčin pogled u bunilu sna
dira nam srce: leptir umirući.
Ta sjenka nekog tko je bio tu
i tko je bio naš i nama bliz i drag
i nestao ko dah i lik u snu,
taj pogled njen je zagonetno živ.
Evropa leži mrtva.
Na pogrebu tom čovječnosti mrtve,
uz posmrtnu počast topova i ognja,
tko ne može da bude Fortinbras,
nek govori to glasnim ćutanjem
što treba da kaže pokoljenjima:
glupost nas je zamrljala krvlju
i u toj krvi povorke fantoma
izdimit će se ko mračan, paklen dim!
– Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca,
naivna, glupa, lirska, slijepa djeca;
mi danas znamo jedno, a to je to što znamo:
i logika da ima giljotinu.
I logika da ima giljotinu,
da pamet ima pravo pameti,
a čovjek nije meso menažerijsko
za pse i hijene, nemani i zvijeri.
– Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca,
mi danas znamo jedno, a to je to što znamo:
poezija da nije zlatna ribica
u kristalnome loncu tihe lirske sobe,
ni tamjan slatkih riječi u gubici krvnika.
Dogodit će se jednog dana to
što ima da se desi, danas, sutra, sad,
ako ne danas – dogodit će se sutra,
sutra il danas, svejedno kad i gdje,
svejedno tko i kako, zašto, tu il tamo,
gdje, kada, tko, on, ti, ja, mi, oni,
lupit će netko nogom o tu trulu tikvu,
potrnut lampe na toj ludoj gozbi,
jer dostojanstvo stiha nije dah ni dim,
već rt floreta u gnjilom truplu zločina!