Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Dušan Kostić - Dječak na kamenu
Njega neću naći. Kamen neću poznati. Sve je
zaboravljeno.
Bile su plave oči na kamenu, daleka slučajna ženo.
Ni tvoj, ni moj. Ali naš. Našli smo ga takvog
iza kolone
zajezerene rumeno gorkim grohotom ptica
limenih – sašlih sa jednih drugih grana,
sa jednih tamnih nebesa
čije će zvijezde kletva skameniti na vijeki
vjekov
da sve bude tamo kamen, i kamen ležaj, i kamen
trava
što mrtvi dječak bez sebe kameno spava.
Ni tvoj, ni moj. Nađen na obronku – bez ikoga
i bez imena
i bez dlanova nježno da minu preko lica.
Kurir možda. Od patnje do slobode. Kroz sve
mrakove šuma.
Zaustavljen, prikovan žutim osmjehom smrti
u podne,
na zavijutku načetog puta. Nedocvalog.
Sjećaš li se? Sreli smo se i zastali. Imeđu
nas je bio dječak,
dječak koji više nije bio. Samo mi, i oči plave
njegove
i čuperak, u trešnjama; nebo bez plavila i sebe.
Da li je to kapalo lišće ili zjene tvoje nad
dječakom?
Ne znam. Sve je zaboravljeno.
Tvoj glas je zatreperio, ti si nešto vikala?
Širila ruke?
Ne znam. Sve je zaboravljeno.
Pokupila si oružje plavokosog i bombu dala
meni u ruke
kao zavjet stablima, vjetru, krilima,
raspletenoj kosi majke (gdje je, tužna?).
Nadirali su odozgo. Htjeli su sa svih strana.
Mi smo grabili za četom dok su za nama lajali
psi
(koliko li pasa, bože!);
meci su zvakali lišće, i travu, i kamen,
prateći nas pažljivo i brižno
da za goru ne zaminemo kao mjesečina. Zašli smo.
Nestali smo.
I nikad se više nismo vidjeli. Sve je
zaboravljeno.
Samo onaj dječak, mrtav, i bez imena, na kamenu –
zalebdi proljećem katkad da me pod koprenom
spomene
na sebe i na tebe, daleka slučajna ženo…
(Dušan Kostić, Tiha žetva, Prosveta, 1959)