Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Janko Đonović - Crnci i Crnogorci
1
U plamsaj jutarnjeg sunca
koje ce toplo izdigne
nad američkim rudokopima,
prođu praznim, širokim ulicama,
između olistalih drvoreda,
k’o sjenke suvi, koščati,
sa budacima na ramenu
i vrućim hljebom u torbi,
Crnci i Crnogorci!
Pred njima rudnik, golem i žut,
i san o kolijevci na drugom kontinentu,
san o ambaru praznom
u kome ce k’o zmija
gladna godina savija.
I na grlima podzemnih jama
pano istočno sunce njima je zalaz.
I na cio dan tutnje njihovi budaci,
tutnje i kunu
ispod svijeta.
2
O, oče moj, rudaru sinji,
primi na dar ovaj komad srca,
ovaj moj pozdrav tebi,
veliki čovječe znoja i truda.
Svega te dva puta u životu vidjeh
još kao dijete, doma, na Balkanu...
Tvoje blijede, mršave ruke
dale su mi samo nekoliko stisaka, —
tvoje blijede, mršave ruke.
Tvoje mirne, dobre oči
samo su ce na mene jednom nasmijale, —
o, tvoje mirne, dobre oči!
Tvoj život, mlad i bujan kao proletnje drvo
povi ce i usahnu tamo...
Plug, pred pojatom, osta čekajući na tebe —
ispucao je, isušio ce, pognuo,
baština zaledinila, zakorovila,
a vo Plavonja s Štrbine muklo
rikne katkad alugom gustom.
O, primi na dar ovaj komad srca,
ovaj moj pozdrav tebi,
veliki čovječe znoja i truda!
3
Kada proljeće zamiriše nad varošima
i zelena krv njegova nabuja u stabla,
izviju ce široke palme oko vila
i prvi bagremovi na život zaraduju —
Crnci i Crnogorci
duboko u zemlji,
zakopani kao kamenje
kao korijenje —
mišicama,
nekada nabreklim od zdravlja k’o kotline rala,
što sjekirama
poobaraše rodne gajeve,
tuku, tuku
i vlastitim rukama svoje rake kopaju —
ah, rake svojih dana,
mišicama istrošenim, usahlim.
Poneki jekne bolno pod tim; tuđim brdima
i umire tu, kao skot, izmučen.
Sklapa oči pune domaćih prizora,
svoje čeljadi,
svoje avlije
i svojih tvrdih njiva...
Crkavaju tu
pod padom kakvog brijega,
Crnci i Crnogorci
u zlatnim grobovima!
4
Večernja rumen.
Ulice cvjetaju koracima i smijehom.
Smrkava ce
tiho
gore, na zemlji, punoj balova, mjesečine i ljubavnika...
I na cijelu noć
sve dalje i dalje,
očajno tutnje njihovi budaci,
tutnje i kunu
ispod svijeta.
A kad na grlima podzemnih jama
žuta svjetlost petrolejke utrne, —
Crnce i Crnogorce
zemlja vraća —
i jedne crne i druge crne...
