Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Janko Đonović - Cokula
Cokulo,
velika, teška, siva,
što ćutiš u stroju kao kasarna u daljini,
tebi se obraćam danas ja uvrijeđeni građanin.
Ti si mene gazila, gnječila,
ja sam bio pred tobom skot podjarmljeni.
Iz mraka tvojih otvora
svitala su mukla, ropska jutra
puna hladnoće, posvki, šamara
i ribanja u nužnicima kužnim.
O, krvavoga ponižavanja
koje čovjek spušta
na ljigavi, puzeći prah.
Ja se još stidim da sebe pogledam,
još sam popljuvana, obeščašćena njuška.
Idem ulicom i na prvu uniformu
koja se u vrevi oholo i grubo ocrta,
uzdrhtim,
poblijedim,
prsti mi se zgrče u životinjsku kandžu.
Ja vidim vas i sada, beskrajni strojevi mrki,
napukli, iskrivljeni, zborani, prazni.
U hladnim i poluosvijetljenim hodnicima
kao u surim, mrtvim pustinjama,
požarni tlapaju noć i dan,
neispavani i blijedi kao utvare.
Bataljoni praznih cokula ćute
kao bataljoni mrtvih vojnika,
kroz njihove đonove ne bije vruća krv pješačkog stopala.
Bataljoni cokula ćute u hodnicima jezivim
kao poodsijecane noge mrtvih vojnika.
Sa njih čavli mrki –
vučji, podmukli zubi –
mrve
u mojoj izmučenoj svijesti
još svijetle radosti,
još žalosne ostatke
čovjeka i građanina.
Na prljavom krugu
gdje dežurni, mamuza i konjsko kopito
postaju svemoćni kao bogovi u svijesti varvara,
kasarna kao velika žuta kutija
odzvanja ritmično
od strojeva i cokula.
U sivim, kišljivim lokvama na krugu
kasarna se ljulja
sa bezbroj šamara, psovki, nužnika i snova.
Zvekeću kasnije, škljocaju zatvarači u nepoznato.
Mi zebemo na kiši.
Cokula postajte vlažna rupa
u kojoj prsti trnu, cepte.
- Mirno! Sastavi kopito,
majku ti zaraženu!
Peta o petu puca,
a prsi se junački isturaju van.
Ne trepćemo, ne dišemo.
Kapetanova kobila bijesnih sapi
propinje se kao morski val.
Polazimo nekud kroz blato, lišće i maglu,
stupamo u četvororedu naprijed,
a za nama cokula ostavlja svježe, žalosne tragove
kroz prljavi jesenji dan.
