Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Vladimir Popović - Čežnja iz mrtvoga doma
I
Tinja mutno svjetlo. Vidim krv na podu.
Niz pruživih žila. U ustima meka
gvalja mokre krpe; škrgut bez leleka.
A mržnja sijeva i zjenice bodu.
Zubat odsjev noža sa nabite puške
mrak tamnice siječe, i ključeva zveka;
u groznici jave uzrujana jeka
zvonjava metala, opaljene ćuške.
Njina riječ je ruglo; nije ljudska više
i ona, ko kundak, u srcima piše
psovke i uvrede, blato divlje žuči.
Slika ružna smijeha; gubice se lašte
do novih umijeća đavolove mašte,
i prijete ruke klonule u tuči.
II
Laste nose blato. S blatom proljeće.
Uvrh moga okna gnijezdo je u pupu.
Iz kljunova cvate nevidljivo cvijeće:
glazba crnih ptica... A ja čujem lupu
koraka i vrata. Jak je zvuk od gvožđa:
svih zanosa krvnik. Stvarnost - udav sanja.
Al ja i kroz omče paukova tkanja
vidim oči lasta: sitno zrnje grožđa.
Nježne drage ptice s očima milošte,
vi ste moćan narod što se suncu dovi.
Dragulji slobode u oklopu mraka:
čežnja me za divnim letom lasta povi.
III
Konac gorkoj patnji! Nek proljeće bludi
povrh trudnih njiva i oranica;
u nemiru sunca, u vihoru ptica
ja ću oštrit pero. Pero će da sudi.
A poslije bitke, smaka licemjerja,
preobražen javom, prekaljena pera,
za zanose više, uzletom vrh klanja,
u ljepoti maja, nevinosti lasta,
svečanosti duša, u mirisu plasta
opit ću te, čarolijom sanja.
IV
Laste, mile laste, glazbenice maja,
slutite li, crne, ko su ovi samci
u zidanom mraku? Sjaj vašega sjaja
kako ljupko šija u toj vražjoj zamci.
Noćas mi se šuma u rascvatu snila;
dah proljeća žudim kao krišku hljeba.
Smirite se, drage, savijajte krila:
nemojte mi krasti ovu kocku neba.