Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Mileta Bjelivuk - Boj s Talijanima na Čukuru 2. XII 1941.
(Narodna epska pjesma sa Korduna)
Zagrmilo od Karlovca grada,
Bježi narod, svuda strah zavlada,
Tutnji zemlja na sjevernoj strani,
Na Kordun se kreću Talijani.
Prasak stoji, od pušaka jeka:
Opet, braćo, ofenziva neka.
Vatre gore, dimovi se dižu,
Talijani u Tuš'lović stižu.
Dve hiljade tu je sile vojne,
Razvili se u redove bojne.
Od Korane od Babine gore
Po Tuš’lov’ću mnoge kuće gore.
Tako, braćo, do Krnjaka stižu,
Od dimova oblaci se dižu,
Kuće gore, trešte mitraljezi,
Jadni narod u planine bježi.
Još komandant Talijana veli
Da će Kordun uništiti cijeli.
Al’ će s’ i on ljuto prevariti,
Nije Srbe lako uništiti.
Ovo nije prva ofenziva
I bježanje dok je glava živa.
Al’ što dušman više nam kidiše,
Svaki dan je partizana više.
Skupljaju se hrabri partizani
Po prisoju, lavi odabrani.
Svaki znade borba nije laka,
Al’ u svakog srce od junaka.
Iz busije glas ćeš čuti: „Stani!
Tu partizan svoju zemlju brani!
Fašistička ruljo bez pameti,
Nećeš stići određenoj meti.
Ako ste nam zemlju porobili,
Ali narod nijeste pokorili.
Ovdje ćete kosti ostaviti
Prije nego narod pokoriti!"
Narod bježi, sam se razgovara:
„Mili bože, šta se od nas stvara
Šta li od nas rade Talijani!
Jesu l’ glase čuli partizani?"
Stigli glasi u Petrovu goru
Toga jutra baš u ranu zoru;
Drug Ćanica sitne knjige piše,
Kupi vojske što se može više.
Dobar junak Opačiću Ćane
Pisma šalje na četiri strane.
Prvo javlja Robertu junaku:
„Talijani već su u Krnjaku.
Brže, druže, vesela ti majka,
Šalji meni odred iz Šlivnjaka!“
Drugu šalje po brzom kuriru
Poštić Mirku, čete komandiru:
„O moj Mirko, na glasu junače,
Već nam Krnjak Talijani tlače.
Vodi brže Perjane junake
Da bijemo hulje talijanske."
Malo vrijeme za dugo ne stalo,
Ko god čuo, sve je pohitalo.
Prije podne toga istog dana
Skupiše se čete partizana.
Što se naše vojske sakupilo:
Sto pedeset na broju je bilo.
Talijani već su Krnjak prošli,
Sve paleći do Rijeke došli;
Tako banda munjevito ide,
Dokle stiže dimovi se vide.
Al’ da vidiš naše partizane:
Dočekali crne Talijane!
Poče borba kod Martinovića,
Od Vratnika sve do Popovića:
Boj se bije, nebo se prolama,
Al’ za silu snaga nam je mala.
Samo ipak sporo napreduju,
Partizani teško odstupaju,
Partizani svoju zemlju brane,
Svaka stopa košta Talijane.
Kad Ćanica na bojište stiže,
S konja skoči, primače se bliže.
Kada vidje kakva sila kreće,
Koja s’ lako ustaviti neće,
Zove brzo sa desnoga krila
Perić Gnjacu, čete komandira,
Milutina, čete komesara,
Da sa njima dogovr učini
Kako li će odoljeti sili,
Što se može učiniti sade:
Sto pedeset na dvije hiljade.
Tu ne vrijedi računica svaka,
Nego samo srce u junaka.
Znade Ćane svoje partizane,
Sad poznati želi Talijane,
Zato gleda što Talijan radi:
Dovde stig’o kao na paradi.
Škrinu zubim’, naređenje šalje:
„Ni koraka ne damo im dalje!“
Košarića i Basara Milu
Na desnom je postavio krilu,
A na lijevom Rakinić je sada,
Tamo j’ odred iz Donjega Skrada
I Krajačić Đuro iz Šlivnjaka
Sa dvadeset dobrije’ junaka.
Njima Ćane naređenje šalje:
U Krnjaku nek tuku žandare,
A niz prugu nek duboko siđu,
Talijani da nas ne obiđu.
Na sredini glavnome udarcu
Perića je postavio Gnjacu,
Ljutu guju iz Debele kose,
S njim se borci u četi ponose.
Sad da vidiš Opačića Ćane,
Dobrovoljce traži partizane
Za juriša đe najteže bilo.
Junaka se dvadeset javilo.
Kada tako čete rasporedi,
Svoju pušku uzima po srijedi,
Jurišači bombe pripremiše,
Za Ćanicom na juriš krenuše.
Boj započe, gora se prolama,
Svud se drži naša snaga mala.
Kolonelu namršti se lice,
Poletješe s glave perjanice;
Bersaljeri tom se čude sade,
Kakva sila njima na put stade.
Al’ to, braćo, dugo ne potraja,
Na sredini podiže se graja,
Tu da vidiš jurišače tiće:
Naletiše u Martinoviće,
Talijanska tu je prethodnica,
S bombama ih napade Ćanica;
Oficira jednoga ubiše,
Talijane u bijeg natjeraše.
Tu vidješe partizani, druže,
Da Talijan umije da struže.
Sad da vidiš, mio pobratime,
Kakva čuda Partizani čine!
Kad Talijan okrenu im leđa
I nastade trka preko međa,
Partizani svud ih potiskoše,
Do Čukura stijene doćeraše.
Talijani tu se ustaviše,
Pod tvrdu se stijenu zakloniše
I Popović selo utvrdiše,
Od svuda se u zidove zbiše,
Mitraljeze teške namjestiše.
Tu se čudne prilike stvoriše,
Partizani dalje ne mogoše
Jer oružja teškog ne imaše.
Talijani tu se utvrdiše
I obranu dobru napraviše
Jere napred više ne mogoše,
A bježati natrag ne smjedoše.
Samo, braćo, kod Čukura dolje
Bombe grme, tu se jošte kolje.
Sa svih strana stigli partizani,
Al’ se dobro brane Talijani;
Pod stijenom kukanje se čulo:
Sto ranjenih i mrtvih je palo.
Ali i nas popala je tuga,
Izgubismo najboljega druga:
Kraj Ćanice pade sivi tiću
Hrabar junak Miloš Petroviću.
Ali evo i nevolje druge:
Loši glasi stigoše sa pruge.
Rakinić je naredbu izdao,
Sa pruge je četu povukao,
Na Čukuru borbu je gledao
I umjesto da je pomogao,
Iz borbe je četu povukao,
C’jelo lijevo krilo nam otkrio.
Al’ to brzo opazio Ćane
Pa napao oštro Talijane
Koji no su pod Čukurom bili
Pa izdaju nijesu opazili.
Ta Srbin je uvijek take sreće:
Nikva muka mimo nj proći neće;
Uvijek rodi novih Obilića,
Al’ se uvijek nađe Brankovića.
Ovaj bio oficir kod Draže,
Pa sa borbom našom se ne slaže.
Al’ će i on brzo dolijati,
Pa izdaje neće više biti.
Al’ je Ćane srca junačkoga,
Spasi borce od udarca toga,
Talijansku silu je razbio,
Svoju živu glavu izvukao.
Sada braćo, da nastavim ovdje:
Tada pomoć Talijan’ma dođe,
S tenkovima pod Čukur stigoše,
Ranjene i mrtve pokupiše.
Tad nas crna noćca rastavila,
Na sve strane borba je prestala.
Sad da vidiš fašističkog gada
Za osvetu što uradi sada:
Partizan’ma ništa ne mogoše,
Već seljaka triest pohvataše,
Pohvataše jadne, goloruke
I na teške staviše ih muke.
Mučiše ih pa ih postreljaše,
U novine laži napisaše
Da hiljada pade partizana
U junačkoj borbi Talijana.
Al’ istina ovo j’, braćo, prava,
Talijane uhvatila strava.
Još dva ljeta vodi s’ borba ljuta,
Al’ Talijan ovud ne prošeta,
Ovim putem više ne krenuše
Jer krvavi Čukur upamtiše.
(Narodne pjesme Korduna, sakupio i uredio Stanko Opačić-Ćanica, Zagreb: Prosvjeta, 1971, str. 315-321.)