Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Miladin Bižić - Boj na Lasinji 12. maja 1942.
(narodna epska pjesma sa Korduna)
Jedno veče baš u suton bješe,
Partizanske čete se krenuše
Iz junačkog sela Ostrožina.
Tu je vojsku gledati milina.
Pred vojskom je hrabri starješina,
Glavom, brate, Vidović Nikola.
Visok junak kao vita jela,
Slava mu se daleko pron’jela;
Lice ima kao u đevojke,
A pod kapom kose na uvojke.
Ako pitaš, pobratime mili,
Zašto su ga borci zavolili,
Onda čuj me, istina je živa,
Oficira malo takvih ima.
Kad Nikola čete obilazi,
On drugove kao djecu pazi;
U nevolji, kako narod veli,
Jedan ljebac na stotinu d’jeli;
Ako njemu ni doteći neće,
On se junak na to ne okreće.
A u boju u vatri i krvi
Đe j’ najteže Nikola je prvi.
Nikola će rađe poginuti
Neg ranjena druga ostaviti;
Tuđe rane njega teško bole,
Zato njega partizani vole.
Kud naredi, bataljon se kreće,
Ni jedan se obazreti neće.
O Nikoli pjesme se pjevaju,
Neki druzi tu tajnu ne znaju,
Pa im kažem neka se ne muče,
Od Nikole neka se nauče
Kakav treba biti starješina
Ako hoće da je mio svima.
S njim je junak Martinović Mile,
Komesar je rodom iz Krstinje.
Pa po redu Vučiniću Simo,
Nikolino to je desno krilo.
Simo vodi četu odabranu
Kojima je teško naći manu.
Onda junak Gabriću Staniša
Koj’ ne pozna borbe bez juriša;
S njime momci sve zmajevi ljuti,
Svuda su im otvoreni puti.
Bućan Mile iz Prkosa sela,
Quta guja što j’ mnoge ujela,
A za njime ludi Prkošćani,
Partizani, lavi odabrani,
Sve junaci što za strah ne znaju,
Na baj’nete grud’ma jurišaju.
Za njima su i drugi junaci,
Partizani k’o mrki kurjaci,
Namjerili preko Kupe poći
I u goste u Pokupsko doći.
U Pokupsko treba uletiti,
Ustašama plana pomrsiti
Jer Kvaternik laje na radio
Partizane da je uništio.
Sad Pokupsko treba osvojiti,
Partizansku borbu proširiti.
Al’ Nikola loše sreće bio,
Sa neba se oblak prolomio,
Potoci se u Kupu slomili,
Iz korita Kupu su razlili.
Kada Kupu prijeći ne mogoše,
U Štefanke s’ sedo povratiše
I tu bijel danak dočekaše.
Kad u jutro jutro osvanulo,
Nikola je junak opazio
Da su borci sjetni, neveseli.
To junaku jako bilo žao,
Pa je borce svoje upitao
Kakva im je golema nevolja
Kad se vide čela namrštena.
Tad junaci njemu govorili:
„O, Nikola, komandante mili,
Kako ne bi neveseli bili!
Naš bataljon slavno ime nosi,
Cio Kordun s njime se ponosi.
U pedeset bitaka smo bili,
Bez uspjeha n’jesmo se vratili.
Sad obuću džabe poderasmo,
A ni jedne puške ne dobismo,
Nit ustaške glave odrubismo.
Šta će reći drugi bataljoni,
I Ćanica u Petrovoj gori
Odakle se čuju kanonade.
Kako j’ tamo svaki borac znade,
Boj se čuje, nikad ne prestaje,
Naša pomoć njima nedostaje.
Naša puška mora da se čuje,
Zato nam se sada ne miruje.“
Tada reče Martinović Mile:
„Čujte mene, braćo i drugovi!
Za povratak ovaj n’jesmo krivi.
Bijesna Kupa kad zalije polje,
U valove lud će ići dolje.
Nego čujte što ću govoriti:
Da kušamo čuda učiniti,
Da Lasinju napadnemo sada
Jer se tome sad niko ne nada.
I ako nam sad nije u planu,
Udarimo po bijelome danu.
U staru se pouzdavam sreću,
A u vama prevarit’ se neću.
Samo znajte, lako biti neće,
Tim se drumom svaki đavo kreće.
Kad drugovi riječi saslušaše,
Do jednoga jedva dočekaše
I u jedno grlo povikaše:
„a Lasinju brže dajte plana,
Paveliću to j’ na srcu rana.
A i nama krvava je bila
Jer je iz nje kuga dolazila.
Mnoga nam je sela pomorila
I ljutijem ognjem popalila."
Malo vrijeme sada potrajalo,
Naređenje za pokret je palo,
Svakom borcu srce zaigralo.
Kad bataljon u boj poletio,
Nema toga ko bi ustavio.
Kad Lasinju čete opkoliše,
Sa tri strane složno udariše,
Sa četvrte teče ladna Kupa,
Kom je t’jesno nek se u njoj kupa
Kad ustaše ovo opaziše,
Mitraljesku vatru otvoriše.
Domobrani koji s njima biše
I oni se u čudu nađoše,
Pa i oni pucati počeše.
Strah uhvati, ovo nije šala,
Iznenada j’ zmija opasala,
Hladna Kupa iza leđa huče,
A sa suva bojna vatra tuče.
Partizani odasvud sletili,
Kroz prozore bombe ubacili.
Kasarne su veće u plamenu,
Kuršum bije kud ustaše krenu.
Pola sata traje borba ljuta,
Obrana je svuda raskinuta,
Još se biju bez komande prave
I već misle kako spasti glave.
Tada mnogi kape pobacaše,
Uniforme svoje poskidaše,
U civil se brzo obukoše,
Pa kroz obruč rupe potražiše.
K’o civili lakše izmakoše,
Partizani za njih ne hajaše.
Ostaviše puške i odjela,
Samo glava da se spase cijela.
I u Kupu neki poskakaše.
Ko bi znao da li isplivaše?
Tada se je borba okončala,
A pobjeda nije tako mala.
Sad Nikola svoje borce ljubi,
U toj borbi nikog ne izgubi.
Komandantu to je prava dika
Kad odgoji majstora-vojnika
Koj’ umije đe potreba biti
I dušmana svađe nadmudriti,
Od kuršuma sebe zakloniti
I u pravo mjesto pogoditi.
Al’ u ratu kema pune sreće
Jer tu đavo svoj čekrk okreće.
Da nas žaloet potpuno ne mine,
Tu je ranjen Korać Miladine.
Teška rana al’ je snažan bio,
Pa je tešku ranu prebolio
I opet je pušku prihvatio,
Za slobodu dalje se borio.
U Lasinji pobjeda je naša,
Tu desetak pogibe ustaša.
Dosta ratnog plijena zadobismo,
Domobrana nešto zarobismo,
Pustimo ga neka idu nani,
Nek kazuju ko su partizani,
Da se znade fašistička slika
Pavelića zemlje izdajnika.
Ovu pjesmu pjevam milom rodu
Boreći se, braćo, za slobodu.
Borba će nam nade ispuniti,
Tada ćemo puške ostaviti
I uz pjesmu pobjedu slaviti.
Ali za sad o tom zbora nije,
Sad su glavno pune fišeklije
I po malo mesa i kuruze,
Malo krdže u džepu od bluze,
Papir baca avion sa neba,
A za marš nam još obuća treba.
Od fašista to ćemo oteti,
Do pobjede borbu nastaviti.
(Narodne pjesme Korduna, sakupio i uredio Stanko Opačić-Ćanica, Zagreb: Prosvjeta, 1971, str. 355-360.)
Spjevao Miladin Bižić-Lako iz Prkosa, u Petrovoj gori 28. II 1942. godine dok je ležao ranjen u bolnici. Bižić je borac od 1941. godine i bio je u sastavu kordunaških jedinica na Žumberku. Njegov rukopis s mnogo pjesama dao mi je prof. Mile Dakić. Na Bižića je mnogo utjecala tragedija sela Prkosa što je i opisao u svojim pjesmama. Mnoge njegove pjesme su recitovane na partizanskim priredbama, pa ih se sjećaju mnogi borci. Dosta ih je i izgubljeno.