Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Šime Vučetić - Biokovo
Sred kamene ove zemlje
Biokovo do oblaka
suru glavu svoju diže.
Kad ga vidiš usred čiče
s nebom starim uzburkanim
kao div se on učini,
stresa glavu, mrko gleda
po krajini.
Učini se da bi reko
kakve čete i brigade
ratujući tu su prošle,
kakva vrela krv je tekla
niz njegove bijele grudi.
Učini se da bi reko:
»Draga djeco poginula,
Biokovo vaš spomenik,
vaša vječna kuća posta.
Smirite se u toj kući
i sanjajte tvrdim snima
ne budite moga druga,
mog Mosora iznad Splita.
Živa djeca, živa usta
prenijeti će bijelim svijetom
kao svoje vaše ime«.
Učini se da bi tako
Biokovo hiljelo reći
od bjeline da ne stukne
i da nešto ne razmišlja.
Učini se da bi tako
Biokovo nešto reklo
gd'e lajući u garištu
barjak slovno za’epršan
kao kriješ kada plane
na vrh gore ispod neba.
»Miruj, goro, s kamen srcem
i ne stresaj bijele glave,
ne spominji naše bitke
i ne troši svojih riječi
ni zbog sela popaljenih,
ni zbog blaga razagnana,
ni zbog djece i sinova,
u vječnosti počinulih.
Na kamenju novu djecu
u kol'jevci ziblju majke
u garištu sisaju ti
nova djeca kršne prsi.
Zar ne čuješ plač sinova
iz kamenih rodilišta?«
Sred kamene ove zemlje
Biokovo do oblaka
svoju suru glavu diže
i očima živim gleda
niz krajine i niz more.