Dokumenti i knjige o drugom svetskom ratu na teritoriji Jugoslavije i povezanim zbivanjima
◀ Poezija NOB
Vladimir Nazor - Abdulah ore...
Uz šumor vode i riku topa
Abdulah ore njivu oca svog.
Vol dašće. Ralo škriplje. Gruda puca;
sjaj s'jeva s tala njezinog.
"Hajs, voko! Makoh s puta
diraku, kamen, hreb.
U jesen majka moja
m'jesiće opet hljeb".
Pred porušenom kućom dječak sjedi;
sjekiru brusi; držalo teše;
u goru gleda koja jutros blista,
a noćas mračno ratište bješe.
"Očeva šumo, rasti,
u danu proljetnom!
Ti ćeš mi drvo dati
da dignem novi dom".
Nauznak dječak na brazdi leži,
zgodi ga tane s visoka:
hladan je; ali dvije slike sjaju
na dnu mrtvog mu oka:
jedna je hlijebac b'jeli
na dlanu majčinom,
druga: krov jedva građen
nad glavom njezinom.
(Na vijest da je mesto Govza u Bosni bilo bombardirano. Lika, 1944.)
Nazor je ovu pesmu posvetio veselom dečaku Abdulahu iz Govze, kojeg je upoznao tokom prolaska kroz Bosnu 1943. i koji je tada sam vodio imanje svog pokojnog oca. (Vladimir Nazor, S partizanima, Svjetlost, Sarajevo 1982.)